Pojam 'hikikomori', koji bi doslovno značio povlačenje u sebe ili akutno socijalno udaljavanje, jest naziv za društveni fenomen uočen među japanskom mladeži koji se očituje na način da (prvenstveno mlada) osoba odbija napustiti kuću i izolira se od društva, i to u periodu duljem od pola godine, a da pritom ne boluje od nekakve psihičke bolesti koja bi ju na to potaknula. U najekstremnijim slučajevima događa se da osoba provede godine i godine u izolaciji bez ijednog prijatelja. Iz sobe izlaze rijetko i to uglavnom noću kako bi pribavili neke namirnice bez kontakta s drugim ljudima. Hikikomori, dakle, nije naziv za mentalnu bolest, već za rasprostranjen fenomen koji je zahvatio jedno materijalističko kapitalističko društvo, a uzroci su dublje društvene naravi.
Tamaki Saito je početkom 1990-ih godina ostao zasut pitanjima roditelja koji su tražili pomoć zbog svoje djece koja su napustila školovanje i sakrila se od društva. Procjenjuje kako je otprilike milijun Japanaca zahvaćeno ovim sindromom, što označava duplo veći broj od onog devedesetih godina. Ipak, i ta brojka je vjerojatno manja od stvarne, jer roditelji djece koja se povlače rijetko žele govoriti o ovom problemu. 'Kad su mi prvi put počeli dolaziti pacijenti ili njihovi roditelji te objasnili o čemu se radi, mislio sam da se radi o depresiji, poremećaju ličnosti ili šizofreniji', prepričava Saito. Tek kasnije uočio je slične obrasce ponašanja kod sve većeg broja mladih i nazvao ovaj fenomen hikikomori, a mediji su istovremeno izvještavali o 'izgubljenoj generaciji', 'milijunu koji nedostaje'i sl.
Yuichi Hattori i u roditeljskoj suzdržanosti vidi moguć okidač za povlačenje djece. U razgovorima sa svojim pacijentima koji su se povukli iz društva otkrio je kako svi oni svoje roditelje smatraju emocionalno otupljelima. 'Moji pacijenti mi govore kako njihove majke nemaju emocije, a šestorica su svoje roditelje usporedila sa zombijima', tvrdi. Mariko Fujiwara, direktor centra za istraživanje svakodnevnog života i ponašanja u Tokyju, smatra kako, zbog sve manjeg broja rođene djece, roditelji imaju manje djece na koje potom usmjeravaju još veća očekivanja, te ukoliko dijete ne upadne na elitni fakultet ili ne dobije dobar posao u nekoj korporaciji, mnogi roditelji – ali i sama djeca - će to smatrati neuspjehom.
Psiholozi uspoređuju ovaj fenomen s nekim aspektima ponašanja ljudi koji boluju od pervazivnog razvojnog poremećaja koji uključuje poremećaje poput Aspergerovog sindroma, autizma, Rettovog sindroma i sl., no smatraju kako je hikikomori drukčiji od poremećaja koji se manifestiraju na Zapadu zbog specifičnosti socio-psihološkog konteksta, obiteljskih odnosa te socio-ekonomskog statusa, tj. najviše zbog društvenih i kulturoloških pritisaka u Japanu gdje prevladava tradicionalni naglasak na hijerarhiju i samo-kontrolu kako bi se osigurala društvena harmonija. Sličan zabilježen fenomen dobio je naziv 'parasite single', a odnosi se na individue koje i nakon kasnih dvadesetih godina života 'parazitiraju' u domovima svojih roditelja, odbijajući se odseliti kako bi što dulje uživali blagodati lagodnog života – no on je već poprilično raširen i izvan Japana u kojem se on donekle može opravdati i vrlo visokim troškovima održavanja kućanstva.
Iako su slučajevi hikikomorija karakteristični za oba spola, najviše zabilježenih slučajeva odnosi se na starije sinove iz obitelji srednje ili više srednje klase koji su prethodno iskusili nekakav oblik društvenog ili akademskog neuspjeha, dok je kod djece iz radničkih obitelji zabilježeno manje ovakvih slučajeva budući da su zbog financijske situacije jednostavno prisiljeni osamostaliti se i zaposliti kako bi preživjeli. Što se tiče razlike u spolovima, iako je zabilježeno više slučajeva hikikomorija među muškim spolom, posljednje ankete pokazuju da sve više raste i broj žena. Razlog zbog kojeg su žene bile slabije zastupljene u statističkim podacima može biti i taj da je povlačenje žene u vlastiti dom toliko prirodan (obično žive s roditeljima do braka) u japanskom društvu da velik broj slučajeva nije ni zabilježen, smatra Andy Furlong, profesor na sveučilištu u Glasgowu.
Mnogi mladi u današnjem japanskom društvu ne znaju i ne mogu se suočiti s brojnim zahtjevima koji se pred njih postavljaju i pritiscima da se 'postane uspješan', tj. nisu uspjeli uskladiti ono što se u Japanu naziva 'honne' i 'tatemae', sraz između vlastitog ja, vlastitih želja i osjećaja, te socijalne fasade, tj. onih oblika ponašanja i nastupanja kojima se prezentiramo drugima. Ovo je vrlo bitan funkcionalni preduvjet za svakodnevni život u društvu poput japanskog, u kojem velik broj ljudi živi na relativno maloj površini. Osim toga, mnogi mladi Japanci smatraju kako kompetitivni sustav školovanja za elitne poslove koji danas ionako nisu sigurni više nema smisla, te im nedostaje jasan cilj u životu. Razlog što u Japanu prevladava ovakav pasivniji oblik borbe protiv vanjskog svijeta vjerojatno leži u činjenici da su zbog jakog naglaska na hijerarhiji i poštivanju autoriteta te održavanju reda i harmonije u tako gusto naseljenom području Japanci skloniji samo-kontroli, te puno manje orijentirani na konfrontaciju i protest nego što bi to bili mladi na Zapadu.
BBC je prije nekoliko dana prenio priču Hidea koji je prošao kroz dugotrajnu fazu otcijepljenosti od društva, a koja je počela onda kada je odlučio prekinuti školovanje. 'Počeo sam kriviti samoga sebe jer ne idem u školu, a i moji roditelji su me krivili, što mi je stvaralo ogroman pritisak. S vremenom sam se počeo bojati izlaska iz kuće i upoznavanja novih ljudi. Jednostavno nisam mogao izaći van', prepričava. S vremenom je prekinuo svaki oblik komunikacije s prijateljima, a s vremenom i s roditeljima. Kako bi izbjegao kontakt s njima, spavao je preko dana, a cijelu noć gledao televiziju.
'Negativne emocije su me izjedale. Osjećao sam potrebu izaći iz svega, osjećao sam bijes prema društvu i roditeljima, bio sam žalostan zbog stanja u kojem se nalazim, bojao sam se budućnosti i bio sam ljubomoran na sve one koji su vodili normalan život'. Iako bi mnogi mogli ovo smatrati tinejdžerskom lijenošću i razmaženošću, Saito tvrdi kako su ovi mladi ljudi stvarno paralizirani strahom. 'Njihovi mozgovi su doslovno izmučeni. Oni žele biti vani u svijetu i žele imati prijatelje ili partnere, no ne mogu', tvrdi. Simptomi variraju – od nasilnih napadaja do infantilnog ponašanja poput privijanja uz majku. Pacijenti mogu biti opsesivni, paranoidni i depresivni. Neki od njih su danas već 40-godišnjaci koji su proveli 20 godina u izolaciji, stoga ih se smatra prvom generacijom hikikomorija. Rastuća je zabrinutost vezana uz njihovu reintegraciju u društvo (tzv. 'problem 2030. godine'), naročito kad dosegnu dob od 60 godina i počnu ostajati bez roditelja, a sve u to u zemlji s visokom očekivanom životnom dobi i vrlo niskom stopom prirodnog priraštaja (procjenjuje se kako se broj stanovnika smanjuje za milijun svake godine).
Japanski sustav školovanja (kao i onaj u Kini ili Južnoj Koreji) izrazito je zahtjevan i kompetitivan, te se svodi na načelo prođi-ili-propadni – ovo počinje još u najranijoj dobi te su ponekad i mala djeca izložena natjecanjima za pristup boljim vrtićima i školama, a kasnije fakultetima i poslovima. Kad je japansko ministarstvo obrazovanja 1996. godine uvelo reforme i skratilo školsku nastavu i program kako bi se djeca rasteretila, imućniji roditelji su masovno počeli slati svoju djecu u privatne škole kako bi nadoknadile 'izgubljeno' vrijeme. Na radnom mjestu je pak uočen jedan drugi fenomen, nazvan 'Hodo-Hodo zoku' a koji se odnosi na mlađe radnike koji namjerno odbijaju promaknuća kako bi izbjegli stres koji ona donose te si priuštili malo više slobodnog vremena.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
