Ako se nečega moderni progresivni svijet posebno užasava u kontekstu "pravde i pravednosti" onda su to montirani politički procesi, prijeki sudovi i drugi oblici kažnjavanja bez adekvatnog pravednog suđenja. Kod nas jedan poznati engleski termin "kangaroo court" nema neki poseban prijevod, no moglo bi ga se prevesti kao "klokanski sud", zašto baš klokanski? Prema pojedinim izvorima etimologija termina je vrlo zanimljiva - riječ je o sudskom procesu koji "skače", odnosno preskače, poput klokana.
Drugim riječima govorimo o sudovima pred kojima se ne pojavljujete zato da vam se dokaže krivnja već da se vašoj već unaprijed određenoj kazni da kakav-takav "legitimitet". Dakako, legitimiteta u takvom suđenju nema, štoviše, mogli bismo reći da je takvo suđenje na neki način čak i strašnije od sirove egzekucije, instant ubojstva. "Klokanski sud" je tu da smakne licemjerno, za razliku od ubojice koji svoju prljavu dužnost odrađuje bez zamaranja procesima.
Po nalogu jednog takvog suda ovog tjedna smrtna kazna izrečena je osobi po imenu Saif al-Islam Gaddafi. Njemu je sada data upravo ta licemjerna egzekucija, dok je njegov otac, libijski vođa Muammar Gaddafi, smaknut na brutalan način bez posredništva bilo kakve sudske travestije.
Saif Gaddafi bio je po mnogočemu "čovjek broj 2" Libije pod vodstvom njegovog oca prije rata 2011. Nije bila tajna da je bio predodređen da preuzme vlast u zemlji nakon odlaska oca. Naravno, to nije nimalo demokratski, ali nije ni ustroj "kralj je mrtav, živio kralj!" Saudijske Arabije, pa se nitko previše ne buni.
O Libiji pod vodstvom Gaddafija bi se uistinu moglo jako puno govoriti. Kao mladi vojnik Muammar Gaddafi je 1969. poveo pobunu protiv kralja, Idrisa I, te preuzeo vlast. Gradio je zemlju po uzoru na svoje uzore, a to su bili istaknuti ljevičari tog doba, prije svega popularni egipatski predsjednik Nasser, ali i jugoslavenski predsjednik Tito. No, Gaddafi nikada nije želio samo kopirati već je od samog početka gradio nešto unikatno, a svu svoju teoriju objedinio je u knjizi pod nazivom "Zelena Knjiga".
Bila je to knjiga, još uvijek vrlo zanimljivo štivo, koja je trebala biti na neki način osnova prema kojoj bi se izgradilo jedno novo, klasno jednako, napredno, društvo. Koliko je uspio? Mnogo, imajući u vidu da je Libija prije njega bila de-facto još kolonija stranih sila, uspio joj je vratiti - zapravo po prvi puta dati - samostalnost, suverenitet, vanjskopolitičku važnost, a narodu iznimno visok životni standard, u jednom trenutku najviši u cijeloj Africi. Uspjeti tako nešto bio je ogroman podvig koji se neće tako brzo zaboraviti.
Je li bilo pogrešaka? Itekako, to uopće nije sporno. S pravom se mogu isticati libijski uspjesi pod Gaddafijem, koji također nisu sporni, ali Libija, dakako, nikada nije bila zemlja nekakvih univerzalnih ljudskih prava ili političkog pluralizma. U teoriji Libija je trebala postati najnapredniji društveni eksperiment, zemlja u kojoj bi po prvi put zavladala direktna demokracija, toliko uzvišeni simbol svake ljevičarske autentične misli.
Bilo je pokušaja, kroz cijelu političku karijeru Gaddafi je tvrdio da želi Libiju kojom bi Libijci sami upravljali putem lokalnih samoupravnih jedinica, narodnih odbora i drugih sličnih metoda. Nažalost, brojne ideje u praksi nisu bile provedene onako kako su zamišljene u teoriji. Predaja sve vlasti u ruke naroda nije se desila nikada. Gaddafi je i dalje bio najvažniji čovjek u zemlji, s ogromnom vlašću, a kritičari te vlasti jednostavno su nestajali.
No, cilj ovdje ni nije idealizirati Libiju, ali se može reći da je ona u brojnim aspektima - pa makar imala na svom čelu čovjeka s apsolutnom moći - prednjačila u Africi po pozitivnim stranama. U zemlji nije bilo krvavih sukoba, nije bilo gladnih, nezaposlenih, potlačenih, ekstremno siromašnih.
Od iznimnih prirodnih bogatstava brojnih afričkih zemalja narod nema ništa, baš ništa. Zato i imamo situaciju gdje su neke po resursima najbogatije zemlje svijeta ujedno i zemlje s najsirommašnijom populacijom na svijetu. To nije bio slučaj Libije, prosperitet je bio stvaran. Obrazovanje, zdravstvena skrb, ravnopravnost spolova - to je itekako bile stvarnost Libije, ali prije svega mir, toliko važan mir kojeg znaju vrednovati i uvijek će ga vrednovati oni koji su na bilo koji način okusili strahotu rata.
U proljeće 2011. desila se velika turbulencija na Bliskom istoku i sjeveru Afrike. Izbilo je tzv. "Arapsko proljeće" - ogromna narodna pobuna protiv korumpiranih političkih lidera u nizu zemalja, prije svega u onim zemljama gdje su tajni dokumenti, objavljeni od strane organizacije WikiLeaks, pokazali da su njihove vlasti samo marionete na koncu Zapadnih sila. Ne čudi stoga da je pobuna prvo buknula u Egiptu i Tunisu. Tamošnji predsjednici, Hosni Mubarak i Ben Ali, svrgnuti su s vlasti, ali politički kaos se tek zagrijavao.
Nakon inicijalnog šoka SAD počinje preuzimati Arapsko Proljeće i okreće priču, snažnim medijskim angažmanom pokret se počinje nazivati borbom naroda za demokraciju protiv diktatura. Tako se uskoro desila i "pobuna" u Libiji, samo što je ista bila nešto vrlo drugačije od Egipta i Tunisa.
U Egiptu i Tunisu su deseci tisuća ljudi, mahom mladih ljudi, izašli na ulice kako bi tražili bolju budućnost za sebe, veću zaposlenost, bolje životne uvjete. Demonstracije su uvelike poveli mladi sekularisti, ljevičari. Nadalje, pobune su buknule u glavnim gradovima. U Libiji se desilo nešto sasvim drugo - u glavnom gradu nije buknula nikakva pobuna, već na sasvim drugom kraju zemlje, u istočnom gradu Bengazi. No, pobunu nisu digli mladi nezadovoljni vlastima, već pripadnici islamistilčkih skupina koji su itekako mrzili Gaddafija jer ih je ovaj godinama proganjao i ubijao.
To je također bio jedan aspekt Libije. Mada se Gaddafi uvijek izjašnjavao kao vjernik, koji i redovno moli svakog dana, nikada nije dopuštao da zemlja postane leglo fundamentalizma i ekstremizma. Protiv religijskih radikala se oštro obračunavao, desetljećima, stoga ne čudi da su ovi jedva dočekali priliku da mu uzvrate. Sami ne bi mogli ništa, ali nisu bili sami.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
