Kada govorimo o vanjskoj politici i godinama na izmaku može se reći kako gotovo svaka godina ima neku centralnu temu, nekakav "osjećaj" koji ostavlja za sobom. Gledajući unatrag na 2014. može se reći kako ta tema nije pretjerano pozitivna, a osjećaj kojeg možemo izdvojiti je prije svega onaj iscrpljujući.
Ta "iscrpljenost" se svakako odnosi na rat u Siriji koji ne samo da se ne primiče kraju već je do sada toliko eskalirao, radikalizirao se, da je teško zamisliti kako se uopće može okončati u dogledno vrijeme.
ISIL
2014. će svakako obilježiti i ISIL, veliki ulazak terorističkog islamo-fašizma u centar fokusa. Zanimljivo je, ovako iz jedne male vremenske distance, primijetiti kada se ISIL pojavio u svoj svojoj snazi - u trenutku kada je islamistička mreža pobunjenika, financirana i naoružana od strane Zapada i njihovih regionalnih saveznika, bila na rubu potpunog poraza.
ISIL je tijekom ljeta ove godine stasao u pravu, najveću u povijesti, terorističku vojsku. Okomili su se protiv svih, ali njihov najveći "uspjeh" svakako je bio još jedno razvlačenje sirijske vojske koja je, realno gledajući, mogla do kraja ove godine poraziti militante kojima se koordinira iz udobnih hotela u Istanbulu, Parizu i drugdje.
Ako je ISIL zaista bio "planiran", onda je to zaista bio jedan krajnje radikalan, nepromišlejn i ishitren plan. Naime, nije trebalo dugo da se ISIL otme svakoj kontroli i krene u ofenzivu tamo gdje one najbolje prolaze, a to je svakako susjedni Irak.
Proboj u zapadnu Siriju nije bio moguć pa su ISIL krenuli na Irak gdje ih je "dočekala" (riječ se zaista može uzeti u dva smisla) iračka vojska koju su godinama trenirali američki stručnjaci. Ta vojska se raspala doslovno odmah po dolasku ISIL-a. Jedni su prešli na njihovu stranu, drugi se razbježali (znatan broj ih je zarobljen te nakon toga likvidiran).
Pao je Mosul, pala je Falluja, klimao se Tikrit, bilo je samo pitanje dana kada će ISIL upasti i u Irački Kurdistan, pa i u sam Bagdad. Drugim riječima ISIL je krenuo ravno na striktne američke interese na Bliskom istoku. Po čijem nalogu? Nema sumnje kako su "prste" u cijeloj priči imali i američki saveznici koji im potajno rade o glavi.
SAD nije imao izbora - prvo su osigurali uklanjanje iračkog premijera Malikija s vlasti da bi odmah zatim krenuli sa zračnim napadima protiv ISIL-a. Na papiru je stvorena anti-ISIL koalicija u kojoj sudjeluju i zemlje poput Katara i Saudijske Arabije, no njihov angažman je znatno slabiji (gotovo nikakav).
Zbog činjenice da je SAD detektirao ISIL kao ozbiljniju prijetnju od bilo čega drugog na Bliskom istoku, njihovi planovi za "smjenu režima" u Damasku su, barem za sada, odgođeni. Vrlo je vjerojatno da postoji i neka određena razina, tajne dakako, komunikacije i koordinacije između sirijske i američke vojske u ratu protiv ISIL-a. Na kraju krajeva, njihovi vojni zrakoplovi već mjesecima gotovo svakodnevno udaraju po istim pozicijama.
Dobra stara propaganda je i dalje u punom zamahu, tako da primjerice kada sirijska vojska gađa ISIL-ove položaje u Raqqi (glavnom gradu njihovog tzv. "kalifata), Zapadni mediji redovno izvještavaju kako u ISIL-ovom glavnom gradu "ginu civili", no iste pretpostavke nikada se ne iznose kada napade izvode američke zračne snage, mada je i sam UN potvrdio kako u američkim zračnim napadima zaista stradava mnogo civila.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
