Nakon niza optužbi kako sirijska vojska vrši masakr nad vlastitim stanovništvom, iz propagande perspektive - smrt nekoliko stranih novinara od strane sirijske vojske bi bila "idealna". Upravo se to skoro i dogodilo novinarskom timu britanske postaje Channel 4. Voditelj tima, Alex Thomson, tvrdi kako su ih pobunjenici namjerno poslali krivom rutom - na tzv. ničiju zemlju - znajući da isti teritorij patrolira vojska i puca na sve što se kreće. Doslovno su ih poslali u smrt, nadajući kako na dohvat ruke imaju "senzaciju" koja će još dodatno stvoriti međunarodni pritisak protiv sirijskih vlasti i predsjednika Bashar al-Assada.
Alex Thomson, vođa novinarskog tima postaje Channel 4 u SirijiOvo je izvještaj Alexa Thomsona:
"Nalazimo se ispred hotela Safir u Homsu, ispred nas su bijela UN-ova vozila marke Nissan Land Cruiser. Irski oficir, Mark Reynolds, mi prilazi: "Uobičajena pravila Alex, OK? Mi nismo odgovorni za vas. Ukoliko upadnete u nevolje, ostavljamo vas, razumijemo se? Idete na svoju ruku."
"Da, nema problema Mark. Razumijemo se."
Uvijek to kažem, pretpostavljajući kako do problema ipak neće doći.
Samo dva UN-ova vozila i policijsko bijelo patrolno vozilo na kojem piše "protokol", zajedno smo se kretali kroz mirne dijelove grada Homsa, koji nisu obilježeni ratom.
Svega 10 minuta južno od grada i zbogom protokolu. Zadnji punkt sirijske vojske nalazi se na glavnoj autocesti južno od Damaska.
Krećemo se prema zapadu - slijedimo upute koje nam pokazuju vojnici.
Uvijek dobijete osjećaj mučnine u želucu kada se krećete preko napuštene ničije zemlje, ali ovdje je put otvoren, nema nikakvih znakova borbi.
Uskoro po nas dolazi motociklist i evo nas pred vojnim punktom Slobodne Sirijske Vojske. Nakon kojih pola sata vožnje kroz polja maslina, stižemo u mjesto al-Qusayr i do prepoznatljive scene.
UN se priprema na dugi sastanak s civilima i vojnim vođama. Podsjeća me poprilično na afganistansku "šuru". Svi unutra sjede prekriženih nogu na jastucima i jedina razlika je što se ovdje pije turska kava, a ne čaj.
Počinjemo snimati vani. Žene i djeca nam donose naranče i stolice kako bi mogli odmoriti od vrućine. Donose nam i komade artiljerije kako bi ih posnimili. Tvrde kako će granatiranje početi čim mi odemo - navod koji nije provjeren, ali je činjenica da se uokolo mogu vidjeti štete nastale znatnim granatiranjem.
Čekamo da vrijeme prođe, da UN obavi posao - s njima se jedino osjećamo sigurni, naravno. Ali vrijeme sporo prolazi. Naš rok se bliži kraju. Pritom je tu i jedan poprilično neugodan tip koji tvrdi kako je iz "pobunjeničke obavještajne službe" i nikako da prihvati činjenicu da imamo vize od državnih vlasti.
Ako se njega pita, novinari su stranci prokrijumčareni iz Libanona i to je to. Makar mi nismo taj profil.
Počinju stvarati probleme našem vozaču i prevoditelju - koji su oboje iz Damaska, činjenica da su na našem vozilu i tablice iz Damaska nikako ne pomaže. Situacija nam je nova. Drugačija. Neprijateljska. Ovo nije kao u Homsu ili Houli, svejedno UN sastanak se produžio duboko u vruče poslijepodne...
Odlučili smo na kraju zatražiti eskort kako bi se sigurnim putem vratili od kuda smo i došli. Oba vojna punkta će se zasigurno sjećati našeg vozila.
Odjednom, 4 muškarca u crnom automobilu nam sugeriraju da ih pratimo. Krećemo se iza njih.
Vode nas drugom rutom. Zapravo - kako ćemo uskoro saznati, vode nas ravno u zonu slobodne-vatre. Rečeno nam je da pratimo cestu koja je blokirana, usred ničije zemlje. Uskoro se čuju pucnjevi. Vrišteći od straha okrećemo se u najbližu sporednu ulicu kako bi potražili zaklon.
Još jedna slijepa ulica.
Nije nam preostalo ništa drugo nego vratiti se na glavnu cestu i pokušati natrag istim putem od kuda smo došli.
Kada smo se okrenuli, crni automobil je bio tamo, isti onaj koji nas je namjerno odveo u zamku. Odjurili su čim smo se ponovno pojavili.
Potpuno sam siguran kako su nas pobunjenici namjerno odveli krivim putem kako bi na nas sirijska vojska otvorila vatru. Mrtvi novinari bi bili jako loše vijest za Damask.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
