Količina zlonamjernih i uvredljivih naslova na račun Sjeverne Koreje doslovno je bez presedana. Kao da svjedočimo implementaciji kakvog tajnog sporazuma koji nalaže: "zanemariti sve elemente novinarske profesije".
No, svrha ovog teksta nije ukazivati na dekadenciju novinarstva kao profesije, već pokušaj objektivne analize povijesnih okolnosti i političkih prilika koje su uopće dovele do formiranja dviju Koreja, esencijalno grubog razdvajanja jednog te istog naroda na dvije strane istog poluotoka.
Kroz dugu povijest Kina i Japan su nastojale podvrgnuti narod Koreje pod svoju upravu.
Brojne kineske dinastije ratovale su protiv Koreje, ali unatoč velikoj brojčanoj prednosti nikada nisu uspjele zagospodaraiti poluotokom.
Japanska okupacija je u mnogočemu polazna točka za potpuno razumjevanje današnjih prilika na korejskom poluotoku. Nakon okupacije, Koreja je postala japanska kolonija.
Korejski narod doslovno je pretvoren u roblje. Jedini zadatak im je bio uzgajati hranu i crpiti prirodne resurse, a sve zajedno je odlazilo za Japan.
Kako to često biva u procesu kolonizacije, da bi što adekvatnije upravljali svojom novom kolonijom, Japan je formirao mali sloj korejske elite putem kojeg se nastojalo još čvršće upravljati porobljenim narodom.
Novonastala elita narodnih izdajnika koji su služili okupatora biti će ključna i u daljnjim događajima koji će se odvijati na poluotoku.
Japanska okupacija obilježena je nezapamćenim terorom nad stanovništvom.
Tek tada se "veliki vojskovođa" Kim Il-Sung sa svojom družinom vraća u Koreju i to kao samo jedan od brojnih vagona sovjetske armije koja je munjevito okupirala Mandžuriju i sjeverni dio korejskog poluotoka.
Zanimljiv detalj koji se treba spomenuti je taj da su trebali biti održani izbori diljem cijele Koreje u suradnji sa UN-om. Plan za nacionalne izbore propao je nakon što je Južna Koreja u svibnju 1948. proglasila sebe državom.
Kao direktan odgovor na odvajanje juga proglašena je Sjeverna Koreja 8.srpnja iste godine, Kim Il-sung je postao premijer.
Mjesec dana kasnije službeno se očitovao i Sovjetski Savez u proglasu koji navodi kako priznaje Kim Il-sung kao jedinog leigitmnog predstavnika korejskog naroda.
Posebna priča se veže uz rođenje njegovog sina Kim Jong Il-a koji je nedavno preminuo. Fascinantna priča govori kako je Jong-Il rođen na planini Paektu. Bitno je spomenuti kako planina ima doslovno mitske konotacije. To je najviši vrh Koreje, a prema mitologiji tamo su se rađali najveći vođe kroz korejsku povijest.
Prava istina je, još jednom, sasvim drugačija. Prema svemu sudeći Kim Jong Il je rođen u Sovjetskom Savezu, u vrijeme dok je njegov otac sa revolucionarima čekao 15 godina na svoju priliku da se vrati u Koreju.
Štoviše, prema izvorima susjeda koji su ih itekako poznavali, mali Kim Jong Il se zapravo zvao Yura.
Kim je uspjevao u ovom, još neviđenom, prepravljanu povijesti zahvaljujući ponajviše potpunoj blokadi svih stranih medija koja je na snazi i dan danas.
Kako su godine prolazile, nove generacije su stasale i priče o velikom vođi sve su dublje postajale dio opće prihvaćene "povijesti".
U korist Kim-u svakako je išla i neosporna čijenica da su njihovi sunarodnjaci u Južnoj Koreji živjeli daleko lošije. Tek nekoliko desetljeća nakon podjele na dvije države je Južna Koreja sustigla i u konačnici prestigla životni standard Sjeverne Koreje.
Jedan detalj koji se gotovo univerzalno danas prešućuje je velika potpora komunističkoj partiji od strane stanovnika Južne Koreje.
Tako da imamo i dokumentirane napade na američku vojsku u kojima je sudjelovalo i po 10,000 Južnokorejanaca.
Povjesničari su i dan danas u dilemi oko toga tko je pokrenuo masovnu mobilizaciju - neki tvrde da je uputa došla ravno iz Moskve, dok drugi vjeruju kako je upravo Moskva bila protiv takve akcije.
Kako bilo da bilo, 1950. Sjeverna Koreja je napala Južnu. U isto vrijeme velik broj stanovnika na Jugu je ustao protiv američke okupacije.
U samo nekoliko tjedana američka vojska, zajedno sa svojim kolaboracionističkim saveznicima gotovo da je izbačena s poluotoka.
Morali su se povući u mali kutak oko grada Pusana. Sve je upućivalo na to da će komunistički režim potpuno zavladati Korejom.
Ipak, za SAD ovo je bilo nedopustivo. Strateška važnost kontroliranja korejskog poluotoka bila je toliko velika da SAD jednostavno nije mogao dopustiti da izgubi tako važno uporište.
Ulične borbe u glavnom gradu Južne Koreje SeuluPokrenuta je masovna protu-ofenziva pod kišobranom UN-a, mobilizirane su snage brojnih država. U borbu protiv Sjeverne Koreje uključile su se: SAD, Britanija, Južna Afrika, Kanada, Turska, Francuska, Australija, Grčka, Nizozemska, Tajland, Indija, Danska, Norveška, Švedska, Belgija, Novi Zeland, Luksemburg, Kolumbija, Etiopija i Filipini.
Ogroman vojni stroj u kojem su sudjelovale gotovo sve zapadne sile brzo je preokrenuo već gotovo riješenu situaciju. Sjevernoj Koreji je nanijet snažan udarac. Toliko snažan da se Sjevernokorejska vojska morala ne samo povući sa juga, već panično povlačiti sve dalje i dalje na sjever.
Rezultat velike protuofenzive zapada sada je okrenuo stanje na bojištu, Sjevernoj Koreji prijetio je potpuni kolaps.
Sva ta događanja budno je iz sata u sat pratila susjedna Kina. Za Kinu je bilo nedopustivo da joj se zapadne sile nastane ravno u susjedstvu. Unatoč ne baš najboljim odnosima sa Sjevernom Korejom, Kina je ipak odlučila kako mora poduzeti nešto da spasi svog ideološkog susjeda.
Granicu prelazi velika kineska vojska i uskoro dolazi do direktnog sukoba sa snagama SAD-a i UN-a. Sukob dvaju giganta još je jednom okrenuo situaciju, a šahovske figure vraćene su na početna polja.
Zapadne sile bile su prisiljene pozvati na prekid vatre što je i učinjeno 27.7.1953.
Država je podjeljena na 38. paraleli gdje je stvorena tzv. Demilitarizirana zona. Rat nije nikada službeno okončan, ali uz manje sukobe primirje je ispoštovano sve do današnjih dana.
U 3 godine rata stradalo je stotine tisuća vojnika i civila. Oko 2 milijuna civila ubijeno je s obje strane.
SAD je izgubio 33,686 vojnika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
