Prema zadnjim informacijama pripadnici ISIL-a tijekom današnjeg dana nakratko su se probili u sam centar grada Kobani. Izvori navode kako su ih kurdske snage nedugo zatim odbacile, no svima je jasno da ovo neće potrajati još dugo.
Svima je također jasno kako će za masakr stanovnika Kobanija, kada do njega dođe, pojedini akteri biti odgovorni. Najtužnije u svemu tome je da, kako izgleda, jedino Kurdi i njihova dijaspora grčevito i iz svog glasa pozivaju svijet da se Kobani spasi, sve drugo samo su prigodne protokolarne diplomatske note.
Bilo je u povijesti gradova koji su se žrtvovali u ime politike, povijest je prepuna takvih zločina, ali nikada u povijesti nismo bili svjedoci jednog takvog strašnog čina kao danas. Danas taj strašan čin doslovno možemo promatrati u stvarnom vremenu, iz minute u minutu, kamere s turske strane granice uživo mogu prenositi sliku grada, a gledatelji mogu brojati crne zastave iznad njega.
Kada zadnja žuta zastava s crvenom zvijezdom nestane s horizonta, pokolj je vjerojatno već počeo. U isto vrijeme će se sastavljati prigodne izjave, o tome kako je to sve skupa jako strašno, novinari će od uredništva dobivati teme za osvrt "Zašto svijet nije reagirao?", "Kako smo dopustili da se ponovno desi takav masakr?" itd.
Ratovi su užasne stvari - oni su u konačnici uvijek proizvodi želje za ekonomskom dominacijom resursima, bilo da je riječ o teritoriju, širenju utjecaja, kontroli samih prirodnih bogatstva ili nametanju određenih političkih, društvenih, kulturalnih ili svjetonazorskih karakteristike. Ratovi mogu biti zamaskirani u razne kreativne sekundarne povode, ali primarni je uvijek ekonomska dobit. Unatoč tome, da li je bilo kada u novijoj povijesti (pa i daljoj) bilo koja zemlja napala drugu javno ističući kako to čini zbog vlastitog (ili po nečijem tuđem nalogu) ekonomskog probitka? Ne, nikada, jer i najveći agresori dovoljno su oprezni da na sve skupa stave neki "dobar povod". Što povod bolje zvuči, lakše će rat otpočeti i biti prihvaćen.
Jedan od "popularnijih" povoda u zadnje vrijeme, jer realno zvuči najblaže, je "humanitarni" rat ili "humanitarna" operacija. Tako agresori na Libiju 2011. ističu kako su zapravo sudjelovali u "humanitarnoj misiji" s ciljem spašavanja ugroženog naroda u istočnom gradu Bengazi, drugom najvećem gradu u Libiji.
U Bengaziju je buknula islamistička pobuna, jedna od onih koje su bile tako pozitivno dočekivane na Zapadu u proljeće 2011. Kaos se širio gradom. Odmah su napadnute vojarne i skladišta oružja. Za razliku od nekakve evolucije od mirne do oružane pobune, u Libiji se to desilo instant.
Krenuli su oružani napadi na pripadnike snaga sigurnosti, policiju, vladine zgrade. Bengazi postaje grad bez kontrole. Na ulicama se pojavljuju ekstremne skupine s ekstremnim idejama. Točno deset godina je prošlo otkako se desio napad na SAD i svih tih 10 godina Amerika neprestano priča i priča o nužnosti rata protiv terorizma, protiv radikalnih islamističkih skupina.
VIDEO: kompilacija američke retorike na temu terorizma
SAD tih 10 godina toliko priča o tome da su mnogi već postali pomalo skeptični. Da nije možda ta cijela priča o terorizmu malo preuveličana? Gdje je ta prijetnja? Da nije možda prijetnja prenapuhana s ciljem da se američka vojska zadrži što duže na Bliskom istoku? Da se provede jedna velika degradacija ljudskih prava nad stanovnicima SAD-a? Da im se oduzmu vrednote koje je ostatak svijeta nastojao emulirati te da ih se stavi pod jedan ogroman kolektivni nadzor s ciljem "borbe protiv terorizma"?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
