Za vrijeme Hladnog rata SSSR je bio sila koja se intenzivno bavila "izvozom revolucija", drugim riječima utjecaj se širio na način da bi se podupirali (često i novcem i oružjem) svi oni pokreti koji su bili u stanju, ili za koje se procijenilo da bi mogli biti u stanju, svrgnuti postojeću vlast te je zamijeniti novom, odanoj Moskvi, dakako.
Do koje je mjere ta praksa ukaljala imidž socijalizma te mu dala jedno sasvim drugačije, pogrešno, značenje, ne treba posebno ni spominjati. No, kada govorimo o sovjetskom izvozu revolucija zanimljivo je spomenuti kako se na to pitanje osvrnuo upravo aktualni ruski predsjednik Vladimir Putin za vrijeme govora pred UN Generalnom Skupštinom. Zapravo je podsjetio na ono što je SSSR radio nekoć te povukao paralelu s onim što SAD radi danas.
Paralela svakako stoji jer SAD, kao i SSSR nekoć, intenzivno radi na izvozu revolucija. Svaka zemlja koja nije podosta ili apsolutno orijentirana prema SAD-u može, a vjerojatno i hoće, postati meta tog izvoza. SAD pak ne vole odveć termin "izvoz revolucija" pa će za sebe reći da izvoze demokraciju. Ne vole odveć ni tu riječ "izvoz", zvuči kao nešto nametnuto, pa će stvar još i dodatno uljepšati tvrdeći kako oni samo "promiču demokraciju".
Lijepe riječi na stranu, u suštinu proces je ostao gotovo isti kao u sovjetsko doba - revolucije se izvoze svim raspoloživim sredstvima, a sredstva se često ne biraju. Ako se "demokratska" revolucija može izvesti mirnim putem, tim bolje. Ako je dovoljno samo novcem potaknuti nekolicinu istaknutih aktivista, odlično - manje gužve, manje krvi i postojan imidž.
Dakako, ako stvar zapne onda se pribjegava drugim sredstvima. Prva stepenica je naoružavanje dojučerašnjih mirnih prosvjednika, onih koji nažalost nisu uspjeli posao odraditi bez sile. Ako pak čak ni to ne uspije, onda uvijek preostaje američka vojska koja će stvar odraditi ogromnom silom.
Što iz toga možemo naučiti? Uviđamo kako postoje tri metode, ili tri faze izvoza moderne revolucije.
1) Izvoz revolucije mirnim putem
Ovo je tipična tzv. "narančasta revolucija". Izvoznik, SAD ili SAD zajedno sa Zapadnim saveznicima, ne mora biti pretjerano ni prisutan. Sve je moguće odraditi kroz nekoliko utjecajnih kanala. Prvi korak uključuje selekciju, odnosno biranje pojedinaca, lokalnih pojedinaca, koji će na sebe preuzeti većinu posla.
Oni će biti organizatori, oni će iskoristiti sav svoj potencijal da mobiliziraju ljude i usmjere ih prema tranziciji. Idealno je da ti ljudi ne budu samo plaćenici, mada će morati dobiti novac za izvedbu cijele operacije, već da ih pogoni i nekakva ideološka vodilja. Ti ljudi možda zaista vjeruju da će njihova zemlja, po implementaciji Zapadnih demokratskih promjena, zaista postati prosperitetna, napredna, zaposlena i bogata. To su idealni ljudi i u strateškom smislu često ih se naziva "korisnim idiotima".
Dakako, izvoznik ih i smatra idiotima, ali će napraviti sve da se ovi ne osjećaju tako. Bolje je da se osjećaju važni, da djelomično i ljudski ego odradi posao.
Idealno vrijeme za pokretanje "narančastih" (naziv dolazi od ukrajinske Narančaste Revolucije iz 2004. godine) revolucija je u vrijeme spornih izbora ili u trenutku kada se stvori dovoljni medijski pritisak na aktualnu vlast, često je nazivajući autoritarnom i kršiteljem ljudskim prava (bez obzira do koje mjere ona stvarno to jest).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
