Ukoliko se pođe od Marxovog shvaćanja povijesti, da li Oktobarska revolucija ima povijesnu legitimnost? Po Marxu, nije svaka egzistencijalna kriza kapitalizma historijska pretpostavka za socijalističku revoluciju, već samo ona koja se zasniva na tome da su proizvodni (svojinski) odnosi postali kočnica za razvoj proizvodnih snaga i da su se proturiječnosti kapitalizma razvile do kraja.
Društveni uvjeti su nužan, ali ne i dovoljan uvjet za revoluciju.
Tek kada su stvoreni odgovarajući povijesni uvjeti socijalistička revolucija je moguća.
Po Marxu, eventualna socijalistička revolucija u carskoj Rusiji imala bi povijesnu legitimnost ukoliko bi bila iskra koja će upaliti vatru socijalističke revolucije u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama Europe. Drugim riječima, tek pod utjecajem emancipatorskog nasljeđa najrazvijenijih kapitalističkih zemalja, koje bi u socijalističkoj revoluciji došlo do svog punog izraza, revolucija u nerazvijenim kapitalističkim zemljama mogla bi poprimiti karakter socijalističke revolucije.
Imajući u vidu Marxovo shvaćanje socijalističke revolucije, u carskoj Rusiji 1917. nisu postojali historijski uvjeti za socijalističku revoluciju, već su postojali historijski uvjeti za građansku i anti-kolonijalnu revoluciju, kao i društveni uvjeti za radničku i seljačku pobunu. U carskoj Rusiji egzistencijalna kriza nije nastala zato što su proizvodni odnosi postali kočnica za razvoj proizvodnih snaga, već prije svega zbog rata. Umjesto da su se proturiječnosti kapitalizma razvile do kraja na bazi ekonomske krize kapitalizma koja je uvjetovana zaustavljanjem razvoja proizvodnih snaga, one su se razvile na bazi opće društvene krize stvorene ratom.
Rat, kao najpogubniji oblik klasnog ugnjetavanja radnika i seljaka od strane kapitalista, uvjetovao je da se klasni sukob do te mjere zaoštri da se pretvorio u klasni rat. Pogibija milijuna radnika i seljaka, porazi na frontu, neimaština i masovno umiranje od gladi stvorili su takvu egzistencijalnu krizu koja je uvjetovala opću pobunu seljaka i radnika koju su boljševici usmjerili ka revolucionarnim promjenama. U carskoj Rusiji, zahvaćenoj vihorom Prvog svjetskog rata, nisu postojali historijski uvjeti, ali su postojali egzistencijalni i na toj osnovi politički uvjeti za socijalističku revoluciju.
Nisu boljševici srušili rusko carstvo.
Oktobarska revolucija nije bila uzrok, već posljedica propasti ruskog carstva, isto kao što Minhenska revolucija nije bila uzrok propasti njemačke monarhije, već njena posljedica. Poraz u ratu s Japanom, kao i građanska revolucija iz 1905. godine, koju su Romanovi ugušili u krvi, nagovjestili su propast carske Rusije do koje je došlo u Prvom svjetskom ratu i građanskoj Februarskoj revoluciji iz 1917. godine. Boljševici nisu gradili Sovjetski Savez na temeljima ruske carevine, već na njenim ruševinama.
Ukoliko se ima u vidu da je za Marxa najvažniji kriterij za određivanje povijesne legitimnosti određenog poretka to da li on omogućava razvoj proizvodnih snaga, onda Oktobarska revolucija ima prvorazrednu povijesnu legitimnost.
U carskoj Rusiji nije postojao autonomni razvoj kapitalizma. Carska Rusija bila je kolonija Zapada i njen ekonomski razvoj bio je podređen ekonomskoj ekspanziji Zapada. Anti-kolonijalni karakter Oktobarske revolucije imao je sudbinski značaj jer je omogućio samostalni razvoj SSSR-a i time razvoj školstva, znanosti, gospodarstva, vojne industrije... Na toj osnovi Sovjetski Savez je od zaostale agrarne zemlje ubrzo postao razvijena industrijska zemlja.
Oslanjajući se isključivo na vlastite snage i u potpunoj ekonomskoj izolaciji, SSSR je 20 godina nakon Oktobarske revolucije postao prva znanstvena i druga ekonomska sila svijeta, a u toku Drugog svjetskog rata (unatoč gubitku preko 25 milijuna građana) najjača vojna sila na svijetu koja je uništila preko 75% vojnih efektiva nacističke Njemačke i zauzela Berlin.
U svjetlu postajanja kapitalizma totalitarnim destruktivnim poretkom, Oktobarska revolucija dobija novu dimenziju.
Ukoliko se povijesni razvoj čovječanstva sagledava u egzistencijalnom kontekstu, i ukoliko se ima u vidu da se razvoj kapitalizma zasniva na uništenju prirode i čitavih naroda, Oktobarska revolucija ima prvorazrednu povijesnu legitimnost.
Njen najvažniji kvalitet je u tome, što je ukinula kapitalizam i na taj način kolonijalnu dominaciju najrazvijenijih kapitalističkih sila nad Rusijom i spriječila da se u Rusiji, kao i u drugim zemljama u kojima je pod njenim utjecajem došlo do radničkih revolucija, proturiječnosti kapitalizma kao ekocidnog i genocidnog poretka razviju do kraja, a to znači da kapitalizam uništi prirodnu životnu sredinu u Rusiji i narode koji su u njemu živeli.
Da nije bilo Oktobarske revolucije i da nije stvoren Sovjetski Savez sa njegovim ekonomskim, znanstvenim i vojnim potencijalima, slavenski (i azijski) narodi doživjeli bi u 20. stoljeću istu onu sudbinu koju su doživjeli sjevernoamerički starosjedioci u 19. stoljeću.
Hitlerov Drang nach Osten samo je nastavak genocidnog pohoda kapitalističkog Zapada na Istok koji je započeo u drugoj polovini 19. stoljeća u vrijeme industrijske revolucije u Njemačkoj i u Prvom svjetskom ratu, i nastavio se povodom izbijanja Oktobarske revolucije.
Intervencionističke trupe sa Zapada nisu "branili" rusko carstvo, već je obračun s boljševicima bio izgovor kapitalističkom Zapadu da se obračuna sa stvaralačkim potencijalima ruskog naroda (u tom kontekstu s ruskom građanskom klasom) s ciljem da se spriječi da Rusija postane sila koja će biti u stanju suprotstaviti se Zapadu u borbi za dominaciju na svjetskom prostoru.
Naposljetku, intervencionističke države nisu nastojale sačuvati rusku državu, već podijeliti je na protektorate, kao što su to učinili s Kinom, u arapskom svijetu, Africi, Južnoj Americi i na Balkanu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
