Omanski sultan Kabus bin Said al Said bio je prvi međunarodni gost novoizabranom iranskom predsjedniku Hasanu Rohaniju, daleko prije nego što je međunarodna zajednica odlučila pokrenuti nove pregovore s Iranom i prestati s ratobornom retorikom. Teheran Kabusu nije nepoznat; većim dijelom 21. stoljeća, upravo je omanski vladar bio spona između Irana, Saudijske Arabije i SAD-a, da se spomenu samo najveći "igrači" na području Perzijskog zaljeva.
Upravo je u omanskoj prijestolnici Maskatu postignut susret između iranskih i američkih diplomata koji je vodio privremenoj obustavi obogaćivanja urana. Ova tiha diplomatska uloga primiče se nesigurnoj budućnosti. Uslijed negativnih vijesti o teškoj bolesti sultana, Oman je pred gubitkom strateškog interesa, a Bliski istok pred novom nepoznanicom u premošćivanju ključnih razlika u tom dijelu svijeta. Bez nasljednika, sultan Kabus iza sebe ostavlja nesigurnu ostavštinu: diplomatsku moć malih država, te upitnu budućnost političkih, gospodarskih i međukulturalnih odnosa u regiji Perzijskog zaljeva.
Rijetko se, čak i na globalnoj razini, čuju vijesti iz Omana, zemlje koja se prostire između Indijskog oceana i arabijske pustinje. Zemlja nije u značajnijem sukobu ni s kim, a rastuće gospodarstvo diči se i najvišim ocjenama zaštite ljudskih prava u većinski muslimanskim zemljama.
Posebnost je Omana sloboda svake vjeroispovjesti, pa svi, uključujući hinduiste i budiste, imaju svoja mjesta za molitvu. Oznaka je to snažne privrženosti ibadijskom islamu, koji je tolerantan prema različitostima, rezerviran prema nejasnoćama, blag i prijateljski nastrojen prema svim muslimanima. Prema tumačenju mnogih, sultan Kabus je vrh tog uravnoteženog svijeta, te je osoba koja je istodobno pokrenula i čuva tu raznolikost. Hadisi govore da je Prorok Muhamed poštivao Omance kao prvi narod koji se okrenuo islamu, iako ga nikad nisu vidjeli, nego su tek čuli o događajima u Meki i Medini. Prorok je tom prilikom izjavio neka je blagoslovljen omanski narod jer oni vjeruju, iako ga nisu vidjeli.
Oman je dugo vremena bio izvan glavnih povijesnih tijekova. Na samom jugu Arabijskog poluotoka, bio je strateški važno područje portugalskim trgovcima koji su plovili između Indije i afričkog trgovišta Zanzibara, pa su kolonizirali ovo područje i oteli ga od perzijske vlasti. U kasnom 17. stoljeću, s jenjavanjem portugalske kolonijalne moći, Omanci su se oslobodili te sami preuzeli trgovačke puteve. Kasnije su potpali pod kolonijalnu vlast Britanaca, koji su imali svoj udio u biranju novih sultana, nasuprot negodovanju većine muslimanskog klera u državi. Svoju nezavisnost država je stekla tek 1970., ali su i dalje postojale plemenske borbe i utvrđivanje granice, posebno prema Saudijskoj Arabiji. Tek dolaskom sultana Kabusa na vlast, država se konsolidirala, ukinula samovlasti imama u provincijama, te nametnula autokraciju.
Sultan Kabus ujedno je i premijer zemlje, predsjeda ministarstvima vanjskih poslova, obrane i financija. Njegova je vlast potpuna. Na krilima Arapskog proljeća, 2011. došlo je do pobune i u Omanu. Pozivi za većom demokracijom u zemlji slomljeni su upotrebom vojske. Međutim, sultan je potom povećao mogućnosti zapošljavanja i povećao beneficije radnicima. To je omogućeno petrodolarima, jer je zemlja bogata naftnim rezervama. Zarada od prodaje nafte ulaže se u razvoj infrastrukture i pomaže razvoju socijalne i zdravstvene politike. Na putu su i ustavne reforme, s mogućnošću uvođenja parlamenta. Razvija se turizam, što pomaže i održavanju poljoprivrede i ribarstva.
Oman nema resursa kao njemu susjedne zemlje, ali upravo zbog toga iznenađuje stabilnošću svoga gospodarstva. Glavni potisnik gospodarskog razvoja i financijska pomoć u državnim reformama je nafta, a potom poljoprivreda i trgovina. Svojim položajem, Oman leži na čvoršištu najvažnijih svjetskih energetskih koridora, a već je pokrenut program izgradnje naftne rafinerije i skladišta u mjestu Dukm, blizu Hormuškog tjesnaca, koji će pomoći boljem izvoznom programu, jer Oman nema naftovoda i plinovoda koji povezuju zemlju s inozemstvom. Oman je ovisan o nafti.
Godine 2012. 86 posto vladinih prihoda dolazi od fosilnih goriva, kao i 50 posto omanskog BDP-a 2013. Cijena od 105 dolara po barelu nafte je prema Ministarstvu nafte i plina donja granica za dostatan pritok doprinosa u državnu blagajnu. Uz ministarstvo najvažniju politiku vodi kompanija pod nazivom Omanskog sultana naftni razvoj Omana (Sultan of Oman Petroleum Development Oman, PDO), koja drži većinu omanskih rezervi, te je odgovorna za više od 70 posto proizvodnje sirove nafte. Tvrtku u većinskom (60%) vlasništvu ima država, dok je ostatak podijeljen na Shell (34%), Total (4%), portugalski Partex (2%) i ostale.
Vladina Omanska naftna tvrtka (OOC) odgovorna je za ulaganja u energetski sektor u i izvan zemlje, dok Omanska tvrtka za naftne rafinerije i naftnu industriju (ORPIC) nadzire rafinerijski sektor, te je vlasnik omanskih operativnih rafinerija. Procjena iz siječnja 2014.govori da Oman ima 5,5 milijardi barela naftnih rezervi, čime se svrstava na sedmo mjesto na Bliskom istoku i 23. u svijetu. Unatoč tome, Oman je jedina naftom bogata arapska zemlja koja nije članica OPEC-a. Uz to,procjenjuje se da ima i 315 milijardi kubičnih stopa prirodnog plina i više od 40 milijuna barela tekućeg plina (NGL). Oman je rastući izvoznik nafte: u 2013. više od 97 posto izvoza nafte otišlo je u azijske zemlje, od čega gotovo 60 posto u Kinu. Ovo je važna činjenica, jer Kina traži prostor za što veći utjecaj u Perzijskom zaljevu. Već poslovično dobri odnosi koje Kina ima s Iranom zapečaćeni su prvom zajedničkom vojnom vježbom početkom jeseni 2014., koja se odvijala u Arapskom moru.
To je prvi puta da je Kina izvela vojnu vježbu u području Perzijskog zaljeva, gdje je tradicionalna najjača sila američka Peta flota, stacionirana u Bahreinu. Kina je sve više zainteresirana za stvaranjem jakih veza s regionalnim silama, posebice s Rijadom i Teheranom, ali poduzima i oprezne diplomatske korake, bez želje da izaziva snažno američko protivljenje. Upravo zbog toga je odnos Kine i Omana zanimljiv, s obzirom na omansku diplomatsku snagu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
