Što učiniti s NATO-om nakon izumiranja njegovog prirodnog neprijatelja? Kada je s globalne scene nestao SSSR to je bilo ključno pitanje na umu svih ideoloških, ekonomskih i drugih vrsta pobornika ovog najvećeg svjetskog vojnog saveza.
Vojna industrija jedna je od najvećih na svijetu, svake godine milijarde i milijarde USD se izdvajaju na obranu, ratove i pripremu za nove ratove. Vojno-industrijski kompleks do danas je postao jedna od najmoćnijih neslužbenih organizacija na svijetu, s najvećim protokom novca. Nije bez razloga da se isti često naziva i "Vojno-industrijsko-medijski kompleks" jer ono što isti drži na životu je potreba stvaranja, fiktivne ili stvarne, konstantne vojne prijetnje koja bi opravdala ogromne izdatke za naoružanje i obranu.
Nijedan normalan građanin neće pristati na to da se njegov novac, a porezni novac jest njegov novac, troši na ratne strojeve od kojih netko ostvaruje gigantski profit, da bi jednog dana ti isti strojevi eventualno krenuli u nove masakre naroda. Pojam "normalan građanin" stoga je nepovoljan i treba ga, u najmanju ruku, učiniti nenormalnim građaninom, po mogućnosti do te mjere da on ne samo da dozvoljava da se njegov novac troši na nepotrebne vojne strojeve, već da kliče za nabavku istih.
Život velike većine stanovnika u staroj Europi nikada nije bio tako krasan kako njena povijest piše, no naročito je beznadan upravo u našem vremenu, točnije zadnjih godina kada je pojava dužničkog ropstva postala epidemija koja pogađa radnike u svim zemljama.
Prvo se novac radnika, njihovih ruku i umova djelo, na krajnje nedemokratski i kriminalan način predao u ruke bankarske elite, za njihovu sanaciju u trenutku krize, u okviru sistema koji je navodno tržišno-kapitalistički. Kakav je to tržišni sistem u kojem se posrnulo poslovanje u privatnom sektoru spašava novcem poreznih obveznika, dakle radnika? Tržišni-kapitalizam nije, socijalizam također bome nije, što li je onda ako ne kleptokracija - institucionalizirana pljačka na masovnoj razini?
No, dobro, pljačka je postala neka nova stvarnost, siromaštvo masovno, od radnika se stvaraju "nenormalni građani" kojima se govori da su si sami krivi, jer navodno nisu dovoljno školovani, nisu konkurentni, nemaju "poduzetničkih" ambicija. Sve je to, dakako, vrlo tragično, ali bilo bi suludo vjerovati da može trajati beskonačno, naročito kada se napadi na radnike gotovo svakog dana povećavaju.
Nešto nam govori da do pozitivne promjene u konačnici ipak mora doći, po samoj sili neminovnog otpora takvoj eksploataciji. No, sve pozitivno što se ikad može desiti, desiti će se samo u vrijeme mira - ali izgleda kako nekima mir baš zbog toga nije prihvatljiv, a ni isplativ.
Kažu da Rusija samo što nije krenula u invaziju na Europu, teroristi iz ISIL-a će uskoro krenuti na Tursku, a ne bi čudilo ni da se pojavi vijest kako Sjeverna Koreja već cilja Pariz i Berlin interkontinentalnim balističkim projektilima.
Što možemo učiniti da se spasimo od ovih divljih hordi koje nam odjednom prijete sa svih strana i očito nam žele likvidirati djecu? Nema straha, tu je NATO, samo mu trebamo dati svoj novac, što više svog novca, i on će nas braniti tako da i mi, i naša djeca, možemo i dalje mirno spavati.
Jer kolika god da je ekonomska tragedija zadesila gotovo sve zemlje Europe, koliko god da se raspadaju njene ponosne socijalne institucije koje su preživjele i vruće i hladne ratove, koliko god da nam se ekonomije nalazile pred propašću, ovo je ipak važnije, ovo je stvar egzistencije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
