Ukrajinska vojska zabavlja se idejama o vojnom preuzimanju Donbasa. Načelnik glavnog stožera ukrajinske vojske general Viktor Muženko je nedavno izjavio kako je kijevska vojska u poziciji zauzeti Donbas unutar deset dana, ali da bi to proizvelo između deset i dvadeset tisuća žrtava, od toga polovica civila. Kako se to ne bi dogodilo, Kijev očekuje preciznije i učinkovitije oružje iz Sjedinjenih Država. Ukoliko se to dogodi, postoji rizik da utihnu i posljednji glasovi razuma na istoku Ukrajine.
Ukrajinska je vojska se doista uzdigla i reformirala u vrlo brzom razdoblju i to ne samo od 750 milijuna dolara koje je dobila u stranoj vojnoj pomoći. No, unatoč takvoj sposobnosti ponovno osvajanje Donbasa neće biti lako. Moskva i dalje ima vodeću ulogu oko rata i mira u Ukrajini i lako može odbaciti Muženkove snage. Rusija može pružiti više i bolje naoružanje donbaškim separatistima i upravljati njihovim kretanjem duž bojišnice. Poznato je da je ukrajinska vojska često nailazila na lokalnu miliciju i općenito gubila u izravnim bitkama. Rusija još nije pokazala svu snagu svojih vojnih mogućnosti u cilju potpore Donbasu, među kojima je i korištenje zračnih snaga. Najzad, nije samo Muženkova procjena nerealna, već ne odgovara ukrajinskom stanovništvu koje je postalo iznimno nestrpljivo s obećanjima političke elite.
Rusija nije osobito zainteresirana za aneksiju Donbasa ili separatistički referendum. Događaji u istočnoj Ukrajini politički i gospodarski utječu na Rusiju i sasvim je izgledno da će Donbas ostati u Ukrajini i pod nacionalnom kontrolom Kijeva, ali je pitanje samo kojim načinom će se takav proces odvijati. Sila sigurno nije način kojim bi se primirilo stanje u Ukrajini, već jedino politički proces u kojemu će se priznati poseban status regije i u kojemu će sudjelovati zainteresirani međunarodni dionici ove krize. Rusija je početkom listopada prihvatila i ideju UN-ove mirovne operacije koja bi imala zadatak implementirati zaključke Sporazuma iz Minska u sukobu na istoku Ukrajine. Sve drugo će potvrditi brutalnu i nespretnu prirodu ukrajinske države. Stoga svi koji zagovaraju naoružavanje Ukrajine, čak i u dobroj namjeri, riskiraju mogućnosti političkog rješenja i pružaju jedino vojna. To odgovara šefu ukrajinske države Petru Porošenku koji svoj politički kapital temelji na obećanjima, a ne ubrzanjima reformi, dok se s druge strane bogate politički klanovi nauštrb i najnacionalistički orijentiranih Ukrajinaca. Čini se da druge države brinu više o Ukrajini nego njezina vlastita vlada.
Ukoliko bi Washington, pod politikom Donalda Trumpa, prihvatili ideju naoružanja Kijeva, to bi dovelo do znatno otežane situacije jer bi se proxy rat s Rusijom pretvorio u eksplicitnu pomoć i izazov predsjedniku Vladimiru Putinu. Iz Kremlja je već stigla poruka odmazde: ako bi Sjedinjene Države doista naoružale Kijev s ciljem napada na Donbas, Rusija bi mogla naoružati sebi sklone skupine i proizvesti dodatne sukobe na drugim područjima oko svojih granica. Dolaskom oružja, ukrajinska vojska bi trebala vremena za distribuciju, obučavanje i taktičke pripreme za korištenje tog oružja, a do tada Rusija već može poduzeti protumjere zaštite i povećanja svojih ofenzivnih naoružanja.
Rusija si ne može dopustiti nikakav oblik poraza svojih interesa u Ukrajini, a osobito ne pred 2018. godinu kada se u Rusiji odvijaju predsjednički izbori. Ukrajina također održava parlamentarne izbore 2018. i predsjedničke 2019. No, ako se to ipak dogodi, pitanje je kako bi Kijev uspio zagospodariti Donbasom nakon vojnog ulaska u tu regiju. Donbas je opustošen, pun ilegalnog naoružanja, stanovništvo mu je osiromašeno i bijesno te ovisno o krijumčarenju i nekim oblicima subvencija. Kijevu bi bilo iznimno teško nadzirati ovo područje, a kamoli asimilirati nazad pod okrilje ukrajinske države. Uostalom, Ukrajina nema ni dovoljno novaca za takav proces.
Identitetska politika bi trebala voditi federalizaciji ukrajinske države. Ono što Rusi zovu Nova Rusija (Novorossija) nisu u carističko doba bili dijelom Ukrajine. Gradovi i regije Harkova, Luganska, Donjecka, Hersona, Nikolajeva i Odese su dodani novostvorenim granicama Ukrajine tek u 1920.-ima za vrijeme nove sovjetske vlasti. Međutim, ova područja će teško dobiti svoju neovisnost ili želju za secesijom kako je to napravio Krim. Nakon UN-ove demilitarizacije, ova područja, a osobito Donbas, će biti zrela za dobivanje neke vrste devolucije, iako ni Sporazum iz Minska nije jasan o kakvoj specifično devoluciji se radi; hoće li regije Donjecka i Luganska dobiti federalnu samoupravu ili tek lokalnu autonomiju? Razgovore o federaciji ostatak Ukrajine odbija (navodno se Kijev boji ograničenja svoje suverenosti u pitanjima vanjske i sigurnosne politike), a u Minsku se samo spominje čvrsto prihvaćanje prava na odabir službenog jezika, što nikada nije ni bio prijepor s obzirom da većina Ukrajinaca svakodnevno govori ruski, a ne ukrajinski jezik. Ključno će pitanje biti fiskalni odnos Donbasa i Kijeva. Regija trenutačno ne može ovisiti o svojim porezima i drugim prihodima, te će ovisiti o transferima novca i drugim oblicima subvencija iz Kijeva. Donbas je nekoć bio glavni motor ukrajinskoga gospodarstva, ali ti su dani davno prošli. Danas Donbas nalikuje više starim industrijskim i rudarskim regijama Europe, bez budućnosti u minulim oblicima privrede. Potrebno je pokrenuti tu disfunkcionalnu ekonomiju, reintegrirati je u Ukrajinu, ali istovremeno otvoriti trgovačke odnose s Rusijom. Samo gospodarska okosnica, s vidljivom obnovom, može utjecati na smirivanje stanja.
Ukrajina bi trebala shvatiti kako su ideje kijevskih generala samo puste želje: ovaj sukob se ne može riješiti u skorijoj budućnosti vojnim načinom, čak i novim igračkama koje im može dobaviti Zapad. U stvari, sve je to golemo preusmjeravanje pažnje ukrajinskim građanima. Političko vodstvo nastoji što više isticati pitanje Donbasa i povećavati ideju prijetnje Rusije i donbaških separatista. Istina je malo drugačija; razrušeni i bijesan Donbas ima sve mogućnosti postati zamrznuti sukob, u kojemu će sadašnji status regije (niti ukrajinski, niti ruski, niti samostalni) postati možda i dugoročan status quo. No, to ne zabrinjava mnogo ukrajinsko vodstvo. Više im je stalo povećati potporu javnoga mnijenja koje je Porošenku trenutačno samo 17 posto. Stoga im je draže kockati se s mogućnošću izbijanja još jednog ratnog sukoba nego suočiti se s pravim i iznimno potrebnim zadaćama izgradnje države. Tu leži mnogo veći rizik od suočavanja s Donbasom, jer oni koji smatraju da reforme ukrajinske države moraju stići nakon vojne pobjede u Donbasu podržavaju kleptokratsku vladavinu koja je postala sinonim za Ukrajinu. U stvari, da nije bilo snažne Putinove ruke, i Rusija bi izgledala kao Ukrajina, u vidu nastavka politike Borisa Jeljcina. Možda bi se Ukrajinci mogli poslužiti ruskim receptom za stabilnost umjesto podržavanja snažne klanske oligarhije?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
