U travnju je završio još jedan krug političkih prepucavanja libijskih snaga. U Maroku su se susreli posebni izaslanik za Libiju glavnog tajnika UN-a Bernardino Leon i frakcije koje se međusobno bore u Libiji. Iako je Leon bio optimist na sastanku, te je tvrdio da je dogovoreno 80 posto dogovora, Libija i dalje tone u nestabilnost. Opći nacionalni kongres u Tripoliju je odbacio dogovor zbog previše političkih poveznica koje njemu ne odgovaraju, te nedovoljno jasnih ciljeva takvog dogovora. Istovremeno, u parlamentu u Tobruku nastale su podjele oko prihvaćanja dogovora s Tripolijem. Također su nastavljene nasilne borbe između Tripolija i Tobruka, sa sudjelovanjem dodatnih manjih oružanih skupina koji čine libijski politički zemljovid. Uz to, počele su se razvijati ideje da bi Libija svoje rješenje mogla pronaći u svojoj prošlosti. Tek se najstariji Libijci sjećaju da je država nastala kao monarhija, pod kraljevskom upravom islamskog mističnog reda.
UN tako još jednom slijepo slijedi viziju što želi da se ostvari u Libiji, umjesto da pogleda realne činjenice. A one su da Libija kao država de facto ne postoji. Naime, nakon izbora u lipnju 2014., stvoreno je Vijeće zastupnika unutar Općeg nacionalnog kongresa. Ali, pošto su islamističke snage dobile malo glasova, članovi Općeg nacionalnog kongresa su odbili priznati novi parlament u kojima dominiraju sekularne i federalističke snage. Islamističke snage su potom u kolovozu prošle godine preuzeli kontrolu nad glavnim gradom Tripolijem, a novoizabrani parlament morao se povući u svojevrsni egzil u grad Tobruk blizu egipatske granice. Međunarodna zajednica priznaje tobruške zastupnike kao izvor libijske službene vlade, ali Visoki sud u Tripoliju je u studenom prošle godine odredio da se radi o ilegalnom tijelu te je poništio rezultate izbora.
UN-ov izaslanik je doista pokazao veliku količinu volje i napora da postigne politički dogovor između dvije strane, ali se sve više čini da se Leon bavi simptomima problema, a ne pravim razlogom krize. Rad UN-ove misije u Libiji se do sada temeljio na izgradnji političkog konsenzusa između dvije strane u Tobruku i Tripoliju. UN vjeruje da je problem razdvojenog suvereniteta nastao nakon što je ustavni sud donio odluku da se raspusti parlament u Tobruku.
Međutim, UN ne razumije da čak i ako uspije na neki čudnovati način ostvariti konsenzus dviju strana, te da uspije stvoriti jednu jedinstvenu kohezivnu vladu, ipak takvo tijelo neće biti sposobno postati suverenim tijekom u fragmentiranom libijskom političkom kontekstu. Problem nije razdvojenost Tobruka na istoku i Tripolija na zapadu, već je u tome što ni Tobruk niti Tripoli nisu sposobni održavati suverenitet čak ni u svom vlastitom području. Niti jedan parlament nema monopol na korištenje sile, te nemaju moć da stvore vojnu strukturu ili da razoružaju ili asimiliraju milicije koje tvore srž libijskog političkog razvoja.
Libiji je potreban detaljan plan kako da zaustavi mehanizam interakcije države i milicija koji je nastao tijekom proteklih četiri godine. Libijsko gospodarstvo također hitno treba biti ojačano, a veliki gospodarski profiti milicija trebaju biti legitimizirani kroz sposobne državne institucije. A da bi se stvorila nova libijska postrevolucionarna elita, koja bi mogla tvoriti novu vodeću srednju klasu, potreban je određeno razdoblje relativne sigurnosti.
Tako se Libija i dalje nalazi na listi propalih arapskih država izraslih na kombinaciji tzv. Arapskog proljeća i vanjske intervencije. Libija je imala svaku priliku da postane nova Somalija, da je ostala tiha i povučena od svjetskih događaja. Međutim, Libijci ne žele dati zapadnim silama, kao i članicama Vijeća sigurnosti UN-a, mogućnost da zaborave na situaciju u toj zemlji, koja više liči na kolekciju država-gradova koji se bave preprodajom nafte i vjerskim ekstremizmom. Zbog toga Libija postaje sigurnosnom prijetnjom susjedima, i to ne samo Alžiru, Tunisu i Egiptu, već i sjevernim susjedima poput Italije i Francuske. Europske NATO članice tek sada shvaćaju kakvu su pogrešku napravili napadom na libijskog doživotnog predsjednika Muamera Gadafija i brzim povlačenjem iz razrušene zemlje. Na tim zasadama nastala je današnja situacija.
Italija se posljednjih dvije godine bori protiv afričkih migranata koji kreću prema Europi s libijskih obala. Ova migracija bi bila gotovo neprepoznatljiva jer bi ti migranti mogli naći posao na dinamičnim tržištima drugih europskih zemalja. Međutim, tragične nesreće na Sredozemlju, i osobito pred talijanskom obalom, ukazali su na nestabilnost Libije i nemogućnost libijske države da zaustavi takve nesretne ishode.
Europske nevladine organizacije pozvale su stoga na trenutačnu akciju pomoći, te su pod tim pritiskom europske vlade pokušale pronaći neko prihvatljivo rješenje. Nitko nije očekivao da će Europa otvoriti vrata masovnim emigracijama, ali odluka koja jest donesena pokazala je da Europa ne želi preuzeti ni najmanju odgovornost za stanje migranata. Stoga su se pojavile dvije moguće putanje rješenja ovakvog problema.
Prvo je da se potraži i prihvati odgovornost za hvatanje krijumčara ljudima te da ih se na europskim sudovima proglasi krivima za masovna ubojstva migranata. Ne radi se o lakom poslu ali ako bi sjeverne mediteranske zemlje surađivale po tom pitanju s arapskim zemljama na sjeveru Afrike, moglo bi doći do proboja lanca koji ne mari za živote ugroženih migranata.
Drugi je način napasti Libiju i stvoriti snažnu vlast koja bi se demokratizirala po uzoru na Tunis. Ova je situacija još više rizična za Europu, posebice što bi Bruxelles nastojao smanjiti mogućnosti islamističkih vođa da formiraju politički front. Međutim, da je potrebno mijenjati pristup Libiji, to je zasigurno točno, kao što je točno i da je potrebna neka vrsta intervencije. Libija je sada utočište ISIL-ovim borcima, te glavni regrutivni kamp za borce iz sjeverne Afrike koji odlaze u Siriju i Irak.
Dugoročno bi nestabilnost Libije mogla biti presudna i za opstanak tek nastale demokracije u Tunisu, gdje bi islamisti mogli značajno destabilizirati postojeću i buduće vlade, što je postalo vidljivo u terorističkom napadu na muzej Bardo u ožujku. Napadi na turističku industriju, glavni dotok financija za Tunis, pokazuje snagu terorista koji svoje baze imaju duž libijsko-tuniske i libijsko-alžirske granice.
Tunis je s mukom uspio izglasati vrlo progresivan ustav koji jamči prava žena i demokratske vrijednosti, te nalaže rad na dugoročnom demokratskom razvoju. Tunis je za sada jedina zemlja u kojoj je Arapsko proljeće proizvelo značajan razvoj u političkom demokratskom životu, umjesto nestabilnosti i kaosa. Osim prema Tunisu, libijska nestabilnost mogla bi se preliti i u subsaharske zemlje, te stvoriti cijelu jednu liniju terora od sredozemnih obala do Somalije, gdje bi tzv. islamski kalifat mogao doista stvoriti svoje najstabilnije baze.
Nedavno se pojavila još jedna ideja o uspostavljanju stabilne Libije, a to je povratak kraljevske dinastije Senusi na vlast u Libiju. U tom slučaju Libija bi postala ustavnom monarhijom, u kojoj bi kralj imao ograničene ovlasti, ali bi jamčio teritorijalni integritet.
Senusi je političko-vjerski sufijski red i pleme koje živi u Libiji i Sudanu. Sam red stvorio je 1837. u Meki Sajid Muhamad ibn Ali as-Senusi. Red je nastojao promijeniti pad islamske misli i duhovnosti koje je vodilo slabljenju muslimanskog političkog integriteta. Od 1902. do 1913. Senusi su se borili protiv francuskog širenja u Sahari i protiv talijanske kolonizacije Libije. U Prvom svjetskom ratu su bili poznati borci protiv Britanaca u Egiptu i Sudanu. Tijekom Drugog svjetskog rata, pak, Senusi su dali glavnu potporu britanskoj Osmoj armiji u Sjevernoj Africi te time pomogli porazu njemačkih i talijanskih snaga. Unuk osnivača reda Muhamad Idris bin Muhamad al-Mahdi al-Senusi poznat kao Idris I., postao je 1951. kraljem Libije. Na to mjesto su ga postavili Britanci, koji su kao izraz zahvalnosti podržali osnivanje njegovog emirata Cirenaike i Tripolitanije, a ujedinjenjem dva emirata s regijom Fezan stvorio je modernu libijsku državu.
Iako su Libijci bili pobornici arapskog nacionalizma i podupiratelji panarapske ideje, Idris je ostao blizak Velikoj Britaniji i Sjedinjenim američkim državama, čak i nakon što je zapadni utjecaj posustao poslije Sueske krize 1955. u Egiptu. Pošto Idris nije imao muškog nasljednika, za svog prijestolonasljednika imenovao je svog nećaka Hasana as-Sanusija. Međutim, kad je Idris otišao u rujnu 1969. u Tursku, na liječenje, skupina libijskih vojnih časnika pod zapovjedništvom Muamera Gadafija izvela je vojni udar kojim je okončana monarhija i proglašena republika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
