Međunarodni monetarni fond (MMF) sasvim neočekivano je načinio veliki zaokret u svojim analizama najnovijim priznanjem da je u svojim preporukama po pitanju potrebe za brzim smanjenjem državnih rashoda – užasno pogriješio.
MMF je naime u posljednjoj studiji, koja se bavi učincima štednje na državne budžete ispravio vlastite podatke o posljedicama smanjivanja državnih budžeta, pa najvažniji analitičari MMF-a sada priznaju da su bile 'europske financijske dijete bile - suviše oštre'.
Sve to je zapisano u analizi koju su pripremili ekonomski savjetnik MMF-a Olivier Blanchard i ekonomist istražnog odjela MMF-a Daniel Leigh. U analizi pod naslovom 'Greške prilikom procjene rasta i fiskalni množitelji' Olivier Blanchard i Daniel Leigh priznaju da su 'europski gospodarstvenici potcjenili učinak smanjenja državnih budžeta jer su predviđali da će se za svaki euro smanjenja državnih budžeta rast privrede smanjiti za pola eura – dok je učinak u suštini bio jednak smanjenju za 1,5 eura. O svemu tome u svojoj posljednjoj kolumni piše i kolumnista New York Timesa Paul Krugman, koji već godinama upozorava na pogrešnu ekonomsku politiku europskih država.
On se protivi mišljenju da ekonomisti nemaju odgovor na ekonomsku krizu. 'Istina je zapravo obrnuta: u realnosti standardna ekonomija daje dobre odgovore, ali politički vođe – uz previše ekonomista – zaboravljaju ili ignoriraju ono, što bi morali znati… Jer gospodarstvo nije kao kućanstvo. Obitelj može odlučiti da potroši manje i da zaradi više. Ali u gospodarstvu, u cjelini, potrošnja i zarada idu zajedno: moja potrošnja je vaša zarada, a vaša potrošnja je moja zarada. Ako svi žele istovremeno smanjiti potrošnju, dohoci će pasti, dok će se nezaposlenost povećati…' upozorava Paul Krugman. Prema njegovom mišljenju, države su povećanom potrošnjom na početku krize krenule u dobrom pravcu, ali su 2010. godine opet napravile grešku, jer je tada čak i predsjednik Europske centralne banke (ECB) krivo tvrdio da je 'ideja, da bi štednja mogla prouzročiti stagnaciju - netočna'. Krugman kao dokaz greške ECB navodi upravo analizu Oliviera Blancharda i Daniela Leigha. 'Formalno, ovaj dokument predstavlja puko viđenje autora; ali gospodin Blanchard, glavni ekonomista MMF-a, nije samo običan istraživač i analiza je zato u javnosti viđena kao znak da je Fond obavio veliko preispitivanje ekonomske politike… Jer dokument ne zaključuje samo da štednja utječe na depresiju u slabim gospodarstvima, već da su loše posljedice mnogo snažnije, nego što se do sad vjerovalo. Suviše ishitrena odluka za štednju je bila, tako sada proizilazi - užasna greška,' upozorava Paul Krugman.
Krugman naglašava da su pogrešne i tvrdnje kako MMF sada priznaje da 'ne zna što radi', jer je MMF zapravo među svim institucijama bio 'najmanje zagrijan' za drastičnu štednju. Stoga Krugman u otvorenom priznanju MMF-a da je pogriješio sada vidi dokaz da su svi ostali 'još više pogriješili' i da treba prije svega poštovati da su u MMF-u bili spremni 'preispitati svoju poziciju u svjetlu (svih) dokaza'.
Ali usprkos ovakvom novom zaokretu u pravcu traženja pravih lijekova za globalnu krizu, još uvek stižu loše vijesti. 'Zaista loša vijest je kako se ponašaju drugi 'igrači' u vezi istog problema. Europski lideri, koji su kreirali patnju koja liči na depresiju u državama dužnicama, još uvijek, iako uopće nisu povratili financijsko povjerenje, inzistiraju na tvrdnji da je odgovor na krizu - još više bola. Sadašnja britanska vlada, koje je ubila oporavak okretanjem štednji, u potpunosti odbacuje mogućnost da je napravila grešku', ocenjuje poznati nobelovac i kolumnista New York Timesa.
Slično misli i Wolfgang Münchau, koji u v Financial Times-u upozorava da SAD u kreiranju svoje ekonomske politike sve više sliči na Europu. 'Ako smo u vezi europske krize naučili neku lekciju, onda je to prije svega spoznaja da fiskalni množitelji – utjecaj štednje na rast gospodarstva – postaju veoma visoki kada monetarna politika postiže nultu razinu i kada svi istovremeno sprovode mjere štednje', ocjenjuje analitičar FT-a. Radi se zapravo o 'perma-štednji', koje gospodarstvo održava u 'smrznutom stanju' dugi niz godina, a sve to se održava prije svega u 'smanjivanju socijalnih transfera', koji najviše pogađaju najranjivije pripadnike društva.
Wolfgang Münchau navodi izvještaj Oxfama o situaciji u Španjolskoj u kojem se tvrdi da bi, primjerice u Španjolskoj, ako sadašnja politika drastične štednje vlade ostane nepromijenjiva - postotak građana koji žive ispod granice siromaštva, s današnjih visokih 27 posto mogao porasti na čitavih 40 posto. A to nije okruženje u kojem bi poduzeća voljno ulagala i u kojem bi potrošači rado trošili i kupovali nove proizvode.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
