Izraelski mediji objavili su 17. prosinca da će Turska i Izrael uskoro normalizirati svoje odnose. Mnogo je pozitivnih reakcija na tu najavu, iako stvarna normalizacija bilateralnih odnosa Turske i Izraela može biti preuranjeno očekivanje. Unatoč tome, memorandum o razumijevanju između dvije vlade je znakovit. Njega su dogovorili zamjenik ministra vanjskih poslova Turske Feridun Sinirioglu i izraelski ministar vanjskih poslova Dore Gold, na tajnim pregovorima u Švicarskoj. Radi se o memorandumu od pet točaka.
Prvo, Ankara i Tel Aviv će obnoviti pune diplomatske odnose i razmjenu veleposlanika. Drugo, Izrael će platiti 20 milijuna dolara obiteljima žrtava Mavi Marmara upada iz svibnja 2010. Treće, Turska će izglasati zakon kojim se završavaju svi sadašnji i budući sudski slučajevi protiv izraelskih vojnika uključenih u Mavi Marmara slučaj. Četvrto, dvije strane će započeti pregovore o izvozu izraelskog prirodnog plina Turskoj. I konačno, peto, i možda najvažnije, Turska će izbaciti iz zemlje visokopozicioniranog čelnika Hamasa Saleha al-Arurija, te umanjiti djelovanja militantnih palestinskih skupina na svom teritoriju.
Slučaj Mavi Marmara odnosi se na izraelsku vojnu operaciju protiv šest civilnih brodova kolektivnog naziva "Flotila za slobodu Gaze" koja je zaustavljena 31. svibnja 2010. u međunarodnim vodama u Sredozemnom moru. U napadu na flotilu ubijeno je devet aktivista. Flotila je prevozila humanitarnu pomoć i građevinske materijale za Gazu, koja je u to vrijeme bila pod opsadom i snažnim napadima izraelske vojske. Izraelska vlada je tvrdila da se radi o provokaciji i medijskoj kampanji. Prema izraelskim navodima, nakon ukrcavanja na turski brod MV Mavi Marmara 40 od 590 putnika je pružalo otpor s hladnim oružjem. Osam turskih državljana i jedan američki državljanin turskog porijekla su ubijeni, a deseti član flotile je umro 23. svibnja 2014. u bolnici nakon neuspješnog liječenja od teškog ranjavanja.
Nakon tog incidenta, Turska je opozvala svog veleposlanika u Tel Avivu, otkazala zajedničke vojne akcije i zatražila hitan sastanaka UN-ovog Vijeća sigurnosti. Tadašnji turski premijer Recep Tayyip Erdogan je optužio Izrael za krvavi masakr te državni terorizam. Erdogan je tražio da se Izrael ispriča, plati kompenzacije za obitelji poginulih, ukine blokadu Gaze, te da će Turska tek onda razmisliti o normalizaciji odnosa. Pod pritiskom SAD-a, izraelski premijer Benjamin Netanyahu se ispričao,te je čak ponudio 2013. kompenzaciju od 20 milijuna dolara, ali dolazilo je do sve češćih okršaja između dvije zemlje. Tome se treba pridodati islamističko usmjerenje turske vlasti, koja upire prstom u Izrael za cionističku politiku koja stvara stalne nemire na Bliskom istoku. Zbog toga je Turska odlučila poželjeti dobrodošlicu Hamasovim borcima koji su pronašli utočište u Maloj Aziji.
Dva dana nakon što je objavljeno da će Izrael i Turska potpisati memorandum o razumijevanju čelnik političkog ureda Hamasa Haled Mešal sastao se s Erdoganom. Prema izvještavanjima turskih medija raspravljalo se o razvoju događaja na Bliskom istoku. Za Hamas je turska odluka o pomirenju s Izraelom potencijalna cijena koju će Hamas morati platiti. Prva cijena bi moglo biti izbacivanje Arurija. U prosincu 2014. Aruri je otvorio 'svoj' ured u Istanbulu koji je djelovao ponešto nezavisno od središnjice pokreta. Aruri je izbačen iz Izraela u travnju 2010. Tražio je da ga se pošalje u pojas Gaze, ali je Izrael odlučio da će ga protjerati sa svih palestinskih teritorija pod uvjerenjem da bi njegovo prisustvo u Gazi predstavljalo prijetnju Izraelu. Aruri je već 2011. bio u Istanbulu, gdje je doprinio fragmentaciji čelništva Hamasa koje se značajno povećalo nakon što je Izrael ubio šefa pokreta Šejha Ahmeda Jasina 2004.
Aruri je počeo proces jačanja terenskog rada, odnosno osnivanja aktivne organizacijske infrastrukture sposobne za pokretanje napada protiv Izraela. Uz to je iskoristio ranjivost Hamasovaca u Gazi koji su ostali zatečeni egipatskim zatvaranjem tunela, te je ojačao svoj status izvan okupiranih teritorija, ali i dalje u okviru Hamasa. Aruri je u to vrijeme organizirao niz napada na izraelsku infrastrukturu, ali je također okrivljen za miniranje razgovora o pomirenju između Palestinske samouprave i Hamasa. Čak se smatra da je Aruri stvorio infrastrukturu na Zapadnoj obali kako bi izvršio udar protiv Mahmuda Abasa. Ovaj dokaz je Abas predao Mešalu u ljeto 2014., tijekom susreta s katarskim emirom Tamimom bin Hamadom al-Tanijem.
Ako će Aruri biti izbačen iz Istanbula, a njegov ured zatvoren, to će biti dobra vijest za Mešala, posebno jer Erdogan inzistira da Izrael završi blokadu Gaze kao preduvjet normalizacije odnosa. Teško je pogoditi gdje će Aruri otići iz Turske. Neće mu biti lako pronaći drugu zemlju koja će ga odmah prihvatiti i koja će mu dopustiti da izgradi novu bazu na svom teritoriju. Jemen ili Sudan bi mogli biti među najrealnijim opcijama, ali će u tim zemljama Aruri imati puno manje uspjeha u odnosu na Tursku.
Zanimljivo, u memorandumu o razumijevanju izraelska blokada Pojasa Gaze nije spomenuta. Od 2010. turska strana je zahtijevala da se puna obnova diplomatskih odnosa s Izraelom ostvari jedino ako će Izrael završiti s tom blokadom. Izraelski vođe su odbili dokrajčiti sankcije protiv teritorija pod upravom Hamasa sve dok ta palestinska skupina ne prestane predstavljati prijetnju Izraelu. Jedina rasprava o tome može završiti olakšavanjem blokade, ali ne i potpunog ukidanja. Pravo je pitanje da li će to biti dostatno za Ankaru. I prije je blokada pomalo olakšana, jer je Izrael napravio neke male ustupke posebice turskim pošiljkama pomoći. To je bio stožerni dio turske politike prema Izraelu posljednjih pet godina i nije vjerojatno da bi Ankara samo tako odustala od tog važnog dijela pogodbe.
Razlog odustajanja mogla bi biti četvrta točka memoranduma o razumijevanju. Trenutačna velika stvar u Ankari nije Izrael, već Sirija i Rusija. Turska strana pokušava pronaći nove partnere protiv Rusije i ustanoviti nove izvore prirodnog plina za svoje potrebe. Uistinu, prirodni plin pomogao bi u zatopljenju tursko-izraelskih odnosa. Izrael ima rezerve prirodnog plina u podmorju svog dijela Sredozemlja u procjeni od 904 milijardi kubičnih metara, što daleko nadmašuje potrebe zemlje. s obzirom na razvijenu tursku tehničku i institucionalnu infrastrukturu i želju da postane središte energetske politike, izvoz izraelskog plina u Tursku i Europu mogao bi se dogovoriti. Tome pomažu vješte američke tvrtke kao što je Noble Energy, a Turska će pri tome morati također razriješiti nesuglasice s Grčkom i Ciprom oko ekskluzivne ekonomske zone.
Prirodan plin bi mogao čvršće povezati Ankaru i Tel Aviv. Te dvije zemlje se suočavaju sa sličnim prijetnjama i imaju zajedničke interese, te su primorane da surađuju u mnogim poljima kao što je rusko prisustvo u Siriji, prijetnja Daeša, te širenje iranskog utjecaja i moći na Bliskom istoku. S obzirom na turske i izraelske gospodarske, političke i sigurnosne potrebe, normalizacija odnosa bi doista mogla biti na pomolu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
