Danas je Prvi Maj, dan koji bi trebao uvijek simbolizirati svu nužnost, ljepotu i neizbježnost otpora. Kakvog otpora? Upravo to i jest onaj element neugodnosti ovog dana danas, spoznaja da se o tom otporu i dalje mora pisati, da ga se mora definirati, je iznimno poražavajuća. Otpor koji bi danas naročito trebao biti u mislima svih potlačenih svugdje je najprirodniji otpor kojeg možemo zamisliti - klasni otpor.
Blijeđenje klasnog otpora nije moguće jer klasni sistem nije taj koji blijedi. Jedino što blijedi u ovom svijetu koji je toliko temeljito izgrađen na izrabljivanju čovjeka od strane kapitala je sudbina potlačenih, sudbina globalne radničke klase. Proces uništavanja ljudskog potencijala svakog pojedinca prisutan je bez odmora.
Klasne razlike se nigdje ne smanjuju i svi oni koji tvrde drugačije tvrde to iz vlastitih interesa. Zapanjujuće je do koje mjere su neki spremni tvrditi da je "dobro" pokraj milijuna zdravih očiju koje vide akumulaciju bijede, nevolje i društvenog raspada. Izgleda kako baš trenuci poniranja najsnažnije aktiviraju priče o nepostojanju klasnih razlika.
Razlike među klasama danas su izraženije nego ikad. "Mrvice za stola" gotovo da su posve nestale - oni koji se guraju pod taj stol i u očaju čekaju da nešto s njega padne i do njih više se nemaju čemu nadati. Za radničku klasu presušilo je ovih godina gotovo sve, dok kapitalistička-vladajuća klasa u cijeloj svojoj povijesti još nikada nije imala toliko, ali nije joj dovoljno.
Što više ima to joj je i veći apetit, to će se panično tražiti još veća eksploatacija radnika i njihovih života. Radnici su pak tako kronično navikli gutati propagandu vlastitih neprijatelja sa svih strana, upijaju je sa svih dostupnih izvora - s političkih govornica, od religijskih moćnika, iz svih oblika medija - onih masovnih, onih opskurnih, onih društvenih.
U eri kada smisao nedostaje mnogi ga nalaze tamo gdje ga uopće nema. Zapravo ga niti ne nalaze, on im je serviran, dok u isto vrijeme ne uočavaju najveću "teoriju zavjere" ikada provedenu nad ljudskim rodom, teoriju o vladarima i potlačenima.
Današnji kapitalistički sustav toliko je bolno apsurdan da je pravo čudo da još uvijek opstaje, a opstaje samo zato jer se iz pozicije autoriteta tvrdi ne samo da funkcionira, već kako je on jedini model koji ikada može funkcionirati. To je dakako, besmislica, ali besmislica inducirana kroz beskončno ponavljanje u stilu Goebbelsove propagande.
Sustav kojeg imamo postoji i uništava sve pred sobom samo zato jer je masama nametnut kao nešto normalno. Put do razumijevanja ovog ludila je uistinu ekstremno kratak - ovo nije kompleksno pitanje, ovo je najlakše pitanje od svih. Zašto je čovjek siromašan? Zašto nema posao, a ako ga ima onda ga radi do iznemoglosti psihičke ili fizičke (često i oboje) da bi, samo, preživio?
Zašto se čovjek ne miče s mrtve točke gotovo cijelog svog života? Što je s njegovim strastima? S željama i snovima?
Prvi Maj je danas, godine 2015. što znači da se ove godine upisuju u škole nove generacije djece rođene nakon početka velike globalne financijske krize. Hoće li svijet kojeg oni danas upoznaju biti neka nova stvarnost kojoj će se šutke pokoriti? Hoće li oni za "normalno" uzeti činjenicu da u ovom nakaradnom sustavu nikada, pa taman da su svi radišni, obrazovani i sposobni, neće biti dovoljno radnih mjesta za sve njih?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
