Stoljećima je islam u Aziji bio poznat po svojoj prilagodbi lokalnim običajima i po toleranciji prema drugim religijama. Međutim, u posljednja tri desetljeća, fundamentalisti su pokušali homogenizirati islam, uvodeći nove napetosti. Više nego bilo koji drugi čimbenik, vehabizam je utjecao na sukobe i podijelio muslimane i ostale u inače tolerantnim i harmoničnim pluralnim društvima Azije. Od sinkretičkog i inkluzivnog islama dolazi do transformacije u puritanski i ekskluzivni pod utjecajem ideja, norma, običaja i financija s Arabijskog poluotoka. Islam pustinje je tako ušao u sasvim drugačija područja Azije.
Sve je započelo borbom afganistanskih mudžahedina protiv sovjetske okupacije, poticanom američkim utjecajem i financijski potpomognutom iz Rijada. A upravo je Saudijska Arabija uvela vehabitsku školu u proces rađanja militantnog islama u cijeloj regiji. Saudijci su financirali velike programe pomoći afganistanskim mudžahedinima u suradnji s pakistanskom obavještajnom zajednicom ISI i s američkom CIA-om. Uz to su financirali radikaliziranje medresa za širenje neovehabitske ideologije i literature u mnogobrojnim afganistanskim izbjegličkim kampovima u Pakistanu. Mnogi dobrovoljci iz Saudijske Arabije i ostatka arapskog svijeta krenuli su putem Afganistana, a zajedno s militantnim vehabitskim podučavateljima oni su stvorili okosnicu al-Kaide, pod ideološkim utjecajem Abdulaha Azama i Sajida Kutba, te radikalnim koracima Osame bin Ladena.
Takvi radikalni pokreti promišljaju svoje zasluženo mjesto u svojim društvima, razvijaju transnacionalne poveznice, neprijateljski su raspoloženi prema Zapadu i politici SAD-a, prema Izraelu i Palestini, optužuju zapadne zemlje za okupaciju Iraka, te prijete sigurnosti i stabilnosti vlasti u zemljama od Pakistana i Bangladeša pa sve do Indonezije, odnosno u zemljama gdje se islam premrežio lokalnim uvjerenjima te stoljećima živio uz hinduističke i budističke tradicije.
Islam su širili muslimanski trgovci i rane muslimanske zajednice koje su većinom pomorskim putem stvarali svoje trgovačke kolonije po Indijskom oceanu. Ovaj miks kultura svojstven je azijskim društvima, ali u posljednje vrijeme dolazi do pojačanog utjecaja Arabije, ponajviše jer se u arabijskom islamu pronalazi 'pravi' islam. Sve više arapskih imena se daju djeci, a žene sve više koriste nikab, pokrivalo za lice i glavu, a prisutno je i povećano arabiziranje lokalnih jezika.
Sve te promjene vezane su uz ideologiju vehabizma, pokreta koji od svojih članova traži prianjanje uz najčišći oblik islama, kakav je prakticiran u doba Proroka Muhameda i dvije generacije poslije njega. Praktično to znači odbijanje bilo kakvih neodobrenih inovacija (bid'a). Vehabizam je nastao u suradnji s obitelji al-Saud te je postao službenom školom Saudijske Arabije. Primarna doktrina vehabizma je tevhid, jedinstvo Boga.
Osnivač pokreta Ibn Abdul Vahab je bio pod utjecajem pisanja učenjaka kao što je Ibn Tajmija te je odbacio srednjovjekovne interpretacije islama, okrenuvši se vlastitom iščitavanju Kur'ana i hadisa. Naučavao je protiv moralnog pada i političke slabosti Arabijskog poluotoka i osudio idolatriju, popularne kultove svetaca, posjete hramovima i grobnicama. Vehabizam odbacuje i praksu slijepog praćenja interpretacije učenjaka i običaja u plemenu ili klanu. Istovremeno, nije svoje sljedbenike nagovarao da paze na svoje religijske dužnosti, već ih je natjerao.
Poput mnogih drugih sunitskih fundamentalističkih pokreta, vehabije su zagovarali neodvajanje državne moći i religije kroz ponovno osnivanje kalifata, oblika vlasti koji su prihvatili Muhamedovi nasljednici u vrijeme muslimanskog širenja. Ono što odvaja vehabizam od drugih sunitskih pokreta jest povijesna opsesija za uništenjem i iskorjenjivanjem sufija, šijita i drugih muslimana koji se ne slažu s vehabitskim tumačenjem islamskih svetih spisa. Tako je vehabizam svoju destruktivnu ideologiju uveo u politiku, te nalaže borbu među muslimanima kako bi se stvorio jedan islam.
Tijekom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, vehabitski klerici su potaknuli širenje te revolucionarne i ideološke sinteze po saudijskim sveučilištima i džamijama kao brana kulturnom pozapadnjenju i širenju korupcije koja je uslijedila nakon naftnog booma. Kraljevska obitelj Saud promišljala je kako odstraniti vehabitsku prijetnju, posebno nakon što su naoružani studenti islamskih studija 1979. upali u Veliku džamiju u Meki. Stoga je Rijad odlučio maknuti prijetnju iz zemlje, izvozom vehabizma u svijet.
Nije slučajno da se to širenje dogodilo upravo u vrijeme kada je nafta trostruko poskupila. S obzirom da Saudijska Arabija ima najveće rezerve nafte, a relativno maleno stanovništvo, Rijad je mogao trošiti desetke milijardi dolara diljem islamskog svijeta, doprinoseći tiskanju knjiga, davanju školarina, izgradnji džamija. Slijedile su nagrade novinarima i članovima akademske zajednice, a CIA je 2005. procijenila da su Saudijci potrošili oko 90 milijardi dolara za izvoz vehabizma širom svijeta. Većina tog novca otišao je za saudijsko financiranje vehabitskih vjerskih škola, fakulteta, društvene i kulturne infrastrukture, a između 1982. i 2002. Saudijci su financirali izgradnju oko dvije tisuće škola, 1500 džamija i 210 islamskih centara u nemuslimanskim zemljama.
Saudijska financijska moć im je omogućavala da nadziru ključne muslimanske izdavačke kuće, promičući vehabitske poglede i tekstove, a istovremeno zatomljujući sufijske, šijitske i ostale muslimanske pokušaje izlaska na vjersko tržište. Ujedno se obrazuju imami i šalju u siromašnije zemlje, gdje većina sunitskih muslimana prati te lokalne vjerske vođe. Umjereni klerici nemaju dovoljnu financijsku pratnju da bi se oduprijeli vehabitskim učenjacima.
Zajedno s time dolazi i sve veći trend imitiranja i repliciranja arabijske kulture i običaja, kao dokaza pravog islamskog identiteta, a na štetu vlastitih bogatih sinkretičkih kultura koja nije samo dopustila širenje islama, već je stvorila i harmonično međuvjersko interaktivno okruženje. Vehabitska hegemonija pokrenuta je u gospodarstvu, politici, znanosti i filozofiji. Tako su u Pakistanu, Indoneziji, Filipinima, Maleziji i južnom Tajlandu vehabije ušli kao seoski imami, a mnogi stanovnici tih krajeva odlazi na pečalbu u Saudijsku Arabiju, gdje se neki i radikaliziraju prije povratka u svoj zavičaj. Oni bi se zasigurno složili s izjavom saudijskog glavnog muftije i čelnika Vijeća viših učenjaka Šejha Abdulaziza al Šejha koji je početkom rujna rekao da se mora razumjeti kako Iranci nisu muslimani, već Madžus (Zoroastrijanci).
Iako se Šejh obraćao iranskoj političkoj vlasti, njegove riječi su zapravo ciljale na cijeli iranski narod, ali zapravo i više od toga, na sve muslimane koji se ne slažu s vehabitskim svjetonazorom. Izjava je uslijedila nakon što je iranski Vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei u svojoj godišnjoj poruci 5. rujna napao saudijsku vladu zbog zabrane dolaska iranskim hodočasnicima na godišnji hadžiluk u Meku. Ovakva retorika nije nipošto nova. Kada je između 1962. i 1999. vrhovni saudijski muftija bio Abdul Aziz bin Baz, šijiti su optuženi za herezu nekoliko puta, a te optužbe su uključile i službene fetve i govore. U fetvi najstarijeg člana Vijeća visokih učenjaka, Ibn Džibrina, koji je umro 2009. šijiti se nazivaju politeistima koji su otklon od islama, te da ih stoga treba pobiti.
I dok je razumljivo da će šijiti dati odgovor na takve provokacije, sunitski odgovor na vehabizam je relativno slab. Ipak, krajem kolovoza je pod pokroviteljstvom čečenskog predsjednika Ramzana Kadirova u čečenskom glavnom gradu Grozni održana islamska konferencija na kojoj su sudjelovali razni viši sunitski učenjaci iz različitih sunitskih škola. Konferencija je trebala raspraviti što je to sunitski identitet i tko su sljedbenici sunitskih škola. U završnoj izjavi, među sunite se uključuju ašarije, maturidi, sljedbenici četiri pravne škole (hanafi, maliki, šafi'i, hanbali), te sljedbenici čistog sufizma po pitanju etičnosti i pokornosti. Sve druge sekte nisu priznate kao sunitska zajednica. To jasno pokazuje da vehabizam ne samo da nije dio sunitskog islama, već da je inovacija (bid'a), koju sam vehabizam strogo zabranjuje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
