Zadnjih dana i tjedana svjedoci smo razbuktavanja sirijskoga rata. Tri ratna događaja se na prvi pogled možda čine nepovezanima, ali su smišljeni i sve samo ne slučajni.
Prvo su potkraj studenog Turci srušili ruski vojni zrakoplov Su-24 zbog navodne povrede turskog zračnog prostora. Zatim su turske trupe nepozvane ušle na teritorij sjevernog Iraka kako bi "pomogle" izobrazbu kurdskih pešmerga. Uslijedilo je "slučajno" bombardiranje Assadove vojske od strane Amerikanaca.
Svi ti potezi Turske i SAD-a reakcija su na rezultate ruske intervencije u Siriji. Sve intenzivniji ruski zračni napadi, slanje vojne opreme, municije i izobrazba Assadovih trupa od strane Kremlja, pokazatelj su kako bi se uskoro mogao preokrenuti tijek rata u Siriji.
Na dugi rok zajedničko djelovanje ruske i sirijske vojske moglo bi dovesti do vojnog svršetka rata i ostanka Bashara al-Assada na vlasti. Takav ishod bio bi suprotan onome što slušamo godinama od strane State Departmenta, Downinga Streeta i Elizejske palače.
Na svim međunarodnim pregovorima u Beču i sl. zapadne sile su ultimativno zahtijevale odlazak sadašnjeg sirijskog predsjednika i njegovog establišmenta. Njihov stav je da se sirijski rat ne može riješiti vojnim putem već samo pregovorima. Događaji na terenu ih demantiraju.
Sirijski rat odavno nije samo sirijski. Upitno je je li ikad bio samo sirijski. Pobuna protiv legalne sirijske vlade bila bi odavno ugušena da Turska, Sjedinjene Države i države Arapskog zaljeva nisu odmah krenule velikodušno pomagati islamističke pobunjenike. Turska na način da je otvorila svoju granicu prema Siriji raznim islamističkim grupama te ih opskrbljivala novcem kupujući od njih naftu. I Turska i SAD i zemlje Zaljeva su pobunjenike odmah od početka počele velikodušno pomagati financijski, informacijski, u opremi, logistici, kroz obuku itd. Ipak, najveću pomoć pobunjenicima pružili su kroz promidžbu.
Od početka rata, tj. od proljeća 2011. do ljeta 2014. i proglašenja kalifata, slika u zapadnim mainstream medijima je bila crno-bijela. S jedne strane Assad - krvavi diktator, simbol tame i ugnjetavanja, a s druge strane borci za slobodu i demokraciju.
Na sreću živimo u svijetu interneta i naprednih tehnologija gdje se ništa ne može sakriti. Svatko tko je pogledao neki video zapis sirijskih pobunjenika na YouTubeu vidio je o čemu je riječ. Nema tu nikakvih boraca za slobodu i demokraciju. To su bradate spodobe koje viču Alahu Ekber i vrše akcije koje su sve samo ne borba za vrijednosti zapadnoga svijeta.
Rat u Siriji svojevrsni je mini svjetski rat zadržan na ograničenom (malom) prostoru. Tu su osim pet sirijskih zaraćenih strana umiješane Amerika, Europska unija, države Arapskog zaljeva, Iran, Rusija...
Dogodile su se dvije velike intervencije: NATO i ruska intervencija. Te dvije intervencije se bitno razlikuju iako neupućenima izgledaju jednako. NATO intervencija nema pokriće – dogodila se bez pristanka legalne i legitimne sirijske vlade, protivno međunarodnom pravu i Povelji UN-a. Ruska intervencija ima pokriće i legalna je – dogodila se na poziv legalne vlade u Damasku. NATO krši i ruši sirijski suverenitet i neovisnost dok ga Rusi štite i održavaju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
