Sirijski Kurdistan, Zapadni Kurdistan ili jednostavno jednom riječju - Rojava ("zapad" na kurdskom), je od 2012. de facto autonomna kurdska regija na sjeveru i sjeveroistoku Sirije.
Na ovom prostoru ove godine formiran je - prije svega unikatnom povijesnom prilikom - možda i najnapredniji ljevičarski ustroj na Bliskom istoku. Pritom ne govorimo o nikakvim "režimskim socijalizmima", već o jednom konceptu koji je napredan po svim aspektima - konceptu koji je inkorporirao ljevičarske ideale kakvi su oni uvijek u osnovi i trebali biti, slobodni od devijacija i pretjeranih "adaptacija prema povijesnim okolnostima". Govorimo o ustroju koji je iz temelja izgrađen na direktnoj demokraciji, radničkom samoupravljanju, potpunoj jednakosti spolova i drugim temeljnim ljudskim pravima.
Naravno, ništa nikada nije idealno, pa ni "Rojava Revolucija", ali svejedno je riječ o jednom iznimno važnom, istinski demokratskom, projektu, čija je već jedna trećina progutana od strane islamo-fašističke terorističke vojske ISIL.
Na ulicama RojaveAktualna borba za grad Kobani samim time dobiva jednu znatno veću dimenziju, simboliku koja prelazi okvire geostrategije.
No, prije svega, krenimo s terminologijom. Vojnu kontrolu nad ovim prostorom drže kurdske Narodne Obrambene Jedinice (YPG) koje su pak osnovane početkom rata u Siriji (2011.) od strane kurdske stranke Demokratska Unija (PYD). Stranka PYD je ljevičarska i sekularna kurdska stranka direktno povezana s Kurdistanskom Radničkom Partijom (PKK) - nekoć marksističkom revolucionarnom gerilom koja se borila za osamostaljenje Kurdistana od Turske, no danas ima neke druge političke i taktičke ideje.
Sve u svemu, u samom početku važno je napomenuti kako na prostoru Sirijskog Kurdistana, Rojave, danas imamo dvije ključne kurdske frakcije. Prvu smo već istaknuli, to je pro-PKK ljevičarski PYD. Druga snažna frakcija je Kurdsko Nacionalno Vijeće (KNC).
Dvije najmoćnije frakcije, iz čiste nužnosti, većinom surađuju na prostoru Rojave, no ideološki su vrlo drugačije. Naime, Kurdsko Nacionalno Vijeće (KNC) pod sponzorstvom je desničara Massouda Barzanija, predsjednika Iračkog Kurdistana, dakle kurdske frakcije koja je u jako dobrim odnosima s Turskom i turskim predsjednikom Erdoganom.
Lider Iračkog Kurdistana - autonomne pokrajine koja je uvelike stvorena Zapadnom vojnom intervencijom protiv Saddama u Iraku - Massoud Barzani u vrlo je dobrim odnosima s Turskom (i SAD-om) i turskim predsjednikom ErdoganomU nekim drugim, mirnijim, vremenima, ove dvije kurdske političke snage, ljevičarski PYD i desničarski KNC, teško bi bili kompatibilni (i ovdje su u početku izbijali oružani sukobi između njih), no sada ipak surađuju imajući u vidu zajednički, kurdski, interes.
No, postoji jedna razlika, vrlo bitna razlika. Ljevičarski PYD kontrolira Narodne Obrambene Jedinice (YPG) i ne dopušta niti jednoj drugoj kurdskoj političkoj frakciji da izgrađuje vojno krilo svoje stranke. Stava su da je YPG dovoljan za obranu Rojave, no nema sumnje da pritom drže i svoju političku poziciju dominantnom.
Na prostoru Rojave, tj. kurdskom prostoru Sirije, mir je generalno trajao sve do pojave ISIL-a. FSA ih nisu napadali, sirijska vojska se povukla s kurdskih prostora. Kurdi su iskoristili činjenicu da je njihov prostor ostao oaza mira u ratom zahvaćenoj Siriji za pokretanje znatnog progresa u vladajućem ustroju, nazivajući proces Rojava Revolucijom.
Načela na kojima su zamislili svoj budući ustroj su, bez sumnje, vrlo progresivna, a sama ideja uvelike proizlazi iz esencijalne evolucije političke doktrine PKK-a koji je napustio marksistički revolucionarni karakter te počeo promovirati jedan decentralizirani model s naglaskom na direktnu demokraciju.
Jednakost spolova, kako u ratu tako i u miru, uvijek je bila prepoznatljiva karakteristika PKK-a te ne iznenađuje da isto vrijedi i za RojavuNo, pojedini Kurdi Rojavi pripisuju i neke mitove koji nisu sasvim točni. Npr. priča o "revoluciji" je poprilično nategnuta - Rojava nije "prostor oslobođen od režima", kako neki tvrde, već je sirijska vojska svojevoljno prepustila Kurdima kontrolu na temelju direktnog, mada ne javnog, dogovora.
Nadalje, Kurdi u Rojavi vole isticati svoje progresivne ideale kao model za ustroj ne samo šireg Kurdistana, već kao i model za "birokratsku državu naciju" svugdje. Problem s tim idealizmom je javno negiranje pragmatičnosti i kurdskog vrlo aktivnog "realpolitika". Nije tajna da su PYD već godinama u kontaktu sa SAD-om, mada taj isti SAD njihovu krovnu organizaciju, PKK, i dalje klasificira kao "terorističku organizaciju".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
