Ratovi su strašni, a istine o njima često još i strašnije. Ratove i njihove posljedice dobro poznajemo, upravo ih promatramo dok gledamo kako se val izbjeglica iz ratom uništene Sirije kreće Europom tražeći spas od kaosa. No, o istinama znamo daleko manje jer su iste često "neugodne".
Mnogima jednostavno nije prikladno pisati o istinama sirijskog rata, naročito ne danas i naročito ne onima koji već godinama sustavno rade da te istine negdje ne "isplivaju" vani. No, politika je fluidna pojava i upravo ta njena karakteristika izbaciti će istinu na površinu, po potrebi, tako je i danas.
Istina kojom ćemo se danas baviti zapravo je grozna, tužna i prije svega tragična. No, pošto je alternativa istini oduvijek bila neznanje, izbora nemamo i ne bismo ga po tom pitanju nikada ni smjeli imati.
Ono što nam predstojeća istina kazuje je otprilike ovo: 200,000 ljudi nije trebalo umrijeti. Ne govorimo ovdje o nekakvom utopističkom "rat je zlo", već doslovno o stvarnom potezu - tih 200,000 ljudi zaista nije trebalo umrijeti. Naime, 2012. godine postojao je prijedlog, o kojem se tek danas javno progovorilo, o zaustavljanju rata u Siriji.
Prijedlog je bio vrlo jasan, kratak, trebao je biti prihvatljiv apsolutno svima. Da je bio implementiran ne bi bilo tih 200,000 mrtvih, ne bi bilo milijuna izbjeglica, ne bi bilo ni ISIL-a ni odrubljenih glava, uključujući i glavu našeg sugrađana Tomislava Salopeka, ne bi bilo širenja rata na Irak, drevni hramovi Palmire još bi stajali...
Da, u zimu 2012. se moglo, trebalo i moralo zaustaviti ovu tragediju u Siriji. Što je bilo u tom prijedlogu? Što je to moglo zaustaviti rat? Tko je dao prijedlog? Tko ga je odbio?
Rat je bio tek ušao u drugu godinu. Do tada je poginulo "samo" 7,500 ljudi - da, i to je tragično previše, ali u usporedbi s 220,000 koliko ih je poginulo do danas, ta brojka ne može se ni mjeriti s veličinom današnje tragedije koja lomi srce svih normalnih ljudi svijeta.
SAD i druge Zapadne sile, u prvom redu Francuske i Britanija, zajedno s pojedinim zemljama iz sirijskog okruženja (Turska, Katar, Saudijska Arabija) od proljeća 2011. podržavaju sirijske pobunjenike - medijski, financijski i oružano. Isti se bore protiv sirijske vlasti na čijem se čelu nalazi predsjednik Bashar al-Assad.
Pobunjenici su mahom, što umjereniji, što radikalniji, Islamisti. Zapad to zna, ali ne mari, uzima ih kao "svoje" i daje im sve potrebno za rat. Navedene zemlje iz sirijskog okruženja su ipak sve redom američki saveznici i stoga Washington u konačnici, očekujući pobjedu pobunjenika, očekuje i dolazak jedne nove, pro-Zapadne vlasti.
To što će ista biti islamistička nikoga previše ne zamara, pa i u Turskoj, Kataru i Saudijskoj Arabiji su na vlasti Islamisti i sve skupa jako dobro funkcionira po Zapad, zašto onda ne bi i u Siriji? Assad je pak sekularni predsjednik na čelu autoritarne države koja nije politički orijentirana prema Zapadu, već prema njihovim regionalnim i globalnim rivalima, odnosno prema Iranu, Rusiji i Kini.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
