Smrt kralja Saudijske Arabije Abdulaha bio je očekivani događaj. Već tjednima je zasjedalo Obiteljsko vijeće al-Saud, svakako jedne od najmoćnijih obitelji svijeta. Na tim zasjedanjima odlučeno je da će kralja naslijediti njegov polubrat, novi kralj 77-godišnji Salman. Drugi Abdulahov polubrat Mugrin je postao princ prijestolonasljednik, čime se već tradicionalno osigurava vlast u naftom najbogatijoj zemlji svijeta i državi u kojoj se nalaze dva najveća svetišta islama – Meka i Medina. Kralj Salman će se morati suočiti s drugačijom zemljom nego Abdulah kad je preuzeo tron. Nove geopolitičke prilike, konkurencija u naftnoj proizvodnji, rast standarda ali i potrošnje stanovništva, te jačanje protuvladinih stavova i poveznica s vehabijskom sektom izazovi su koji će zahtijevati laganu promjenu tradicionalne politike Saudijske Arabije.
Arabija jest saudijska jer njome vlada obitelj al-Saud. Osnivač ove moćne dinastije je Abdulaziz al Saud. On svoje porijeklo vuče do lokalnog šeika Sauda bin Muhamada, koji je vladao područjem oko današnjeg Rijada sredinom osamnaestog stoljeća. Njegov sin Muhamed primio je pod svoju zaštitu propovjednika vrlo konzervativne linije islama. On se zvao Muhamad bin Abdul Vahab, a njegova linija se od tada naziva vehabizmom. Partnerstvo Sauda i Vahaba rezultirala je zajedničkom vlasti nad cijelom zemljom sve do danas. Saudijska Arabija je u svom temelju spoj apsolutne monarhije i vehabitske teokracije. U toj simbiozi monarh ima pravo vladati, ali ne može krenuti protiv ultrakonzervativnog svećenstva (uleme). Od svog osnutka, Kur'an je služio kao neslužbeni osnovni zakon, a 1992. kralj Fahd i službeno je obznanio da su Kur'an i Suna ustav zemlje. Pridržavanje ustavnih vrijednosti odnosno Kur'ana nadgleda ulema, glavni muftija i vijeće islamskih stručnjaka, te vjerska policija, koja djeluje uz uobičajenu državnu policiju. Ta simbioza uspjela je 1912.nastankom Ihvana (bratstva) koje je okupljalo nomadska plemena odana klanu al-Saud koja su osvojila Arabiju u ime vehabizma. Od 1927. Abdulaziz vlada kao kralj Hedžaza i Nedžda, dviju provincija koje su srce Arabije, a od 1932. vlada i novom zemljom imenom Saudijska Arabija. Imao je četiri žene, četiri konkubine, te 44 sina od kojih ga je 35 nadživjelo i koji tvore srž monarhije. Državnu upravo dao je svojim sinovima i rođacima te tako uspješno uspostavio nadzor ne davajući nikome dovoljno moći da može ugroziti tron ili zahtijevati pravo nasljedstva. Sve se temelji na izgradnji konsenzusa po pravilima tradicije plemenske demokracije. Uz to, veliki koraci koje je saudijsko kraljevstvo radilo tijekom svog postojanja morali su dobiti privolu uleme putem fetve. Ibn Saud je umro 1953. te je na isti dan kraljem postao prijestolonasljednik princ Saud, koji je istog dana za svog nasljednika imenovao princa Fajsala. Ovaj presedan postao je običaj za svako drugo nasljedstvo u povijesti kraljevstva.
Vladavine Ibn Saudovih sinova bile su spektakularne i bogate događajima. Njegov nasljednik kralj Saud je morao abdicirati pod pritiskom obitelji 1964. Naslijedio ga je Fajsal koji je spoznao političku moć naftnih resursa, te postao glavnim igračem na Bliskom istoku, posebno u vidu odnosa prema Izraelu. Fajsal je počeo akumulirati bogatstvo, ali je ubijen u atentatu 1975. Naslijedio ga je politici nesklon kralj Halid, koji je bio poznat po razgovorima o sokolarenju, ali ne i o vođenju države, što je sve više padalo kao odgovornost na druge članove obitelji. U njegovo vrijeme dogodila se i Islamska revolucija u Iranu, čime je otpočet određen Hladni rat između Irana i Saudijske Arabije koji se i danas intenzivira. Halid je umro od srčanog udara 1982., a naslijedio ga je kralj Fahd. Njegov nasljednik je bio kralj Abdulah.
Sad, kad je i Abdulah umro, naslijedio ga je još jedan kralj u poodmaklim godinama. Sedamdesetdevetogodišnji kralj Salman održao je svoj prvi govor odmah čim je postao kraljem, obećavajući da će, uz Božju volju, ostati na pravilnom putu kojim je država hodala od svog osnivanja. Pozvao je na jedinstvo i solidarnost svih muslimana i zavjetovao se za rad na obrani nastanka saudijske nacije. Svog nećaka princa Mohameda bin Najefa proglasio je ministrom unutarnjih poslova, a za svog prijestolonasljednika imenovao je princa Mugrena. Svog sina Mohameda postavio je na mjesto ministra obrane. Salman je rođen 1935. i jedan je od Sudairi sedmorice – sedam sinova koje je rodila najvoljenija žena Abdulaziza Husa bin Ahmad Sudairi. Ova sedmorica se smatraju najjačim predstavnicima kuće al-Saud. Kao mladić postao je 1963. guvernerom Rijada, i jedan je od najzaslužnijih što se mali pustinjski grad pretvorio u razvijenu i modernu metropolu. Ministrom obrane postao je 2011., a slijedeće godine i prijestolonasljednikom jer su dvojica njegove polubraće, prinčevi Sultan i Najef, umrli unutar jedne godine. Kao ministar obrane, Salman je ostvarivao snažne osobne veze s dužnosnicima u SAD-u, Britaniji i Francuskoj, zemljama koje su najveći izvoznici oružja i vojne tehnologije u Saudijsku Arabiju. Svoje kontakte ima i među brojnim saudijskim plemenima, a obiteljski posao uključuje i dionice u panarapskim novinama Al-Šarg al-Avsat. Salman se smatra konzervativnim vladarem koji ima tradicionalne poglede na političke reforme i društvene promjene. Njegov govor nakon smrti Abdulaha i postavljanja za novog kralja pokazuje da je Salman vjeran nastavku vođenja politike u stilu njegovog polubrata. Međutim, svaki je saudijski vladar bio poseban po nečemu, dok su glavne crte vladanja ostale svima iste. Tek treba vidjeti po čemu će se isticati Salman. Naslijeđe Abdulaha će zasigurno biti važno.
Abdulah je zapravo vladao Saudijskom Arabijom deset godina prije nego je postao kraljem. Naime, kralj Fahd je godinama bio u komi prije nego je umro 2005. U to vrijeme kao prijestolonasljednik stekao je snažnu moć u zemlji, a strani diplomati smatrali su ga konzervativnim i pobožnim princem, sa snažnom emotivnom vezom s beduinskom tradicijom Arabije. Bio je jedan od rijetkih današnjih apsolutnih monarha.
Punih deset godina Abdulahove vladavine bilo je ispunjeno blagim ali dugosežnim društvenim reformama, posebno što se tiče sloboda izražavanja i prava žena. U njegovoj vladavini saudijska vlast je pružila određenu toleranciju prema društvenoj kritici kao i slobodnijem izvješavanju o radu saudijske vlade. Potrebe moderne zemlje morale su se uravnotežiti s konzervativnim tradicijama i vječitim odmjeravanjem snaga s vehabijskom ulemom. Liberalizirao je gospodarstvo i stimulirao privatni sektor kako bi poboljšao zaposlenost, a svojoj velikoj obitelji strogo je odredio manjak trošenja ogromnog bogatstva. Prvi je saudijski kralj koji je omogućio lokalne izbore. Žene su dobile pravo glasa, pravo biranja ali i da budu birane. Po prvi puta saudijske žene su dobile osobne iskaznice, te im je omogućeno da same vode svoj posao bez uključivanja muškog zaštitnika. U tome je Abdulah morao imati dobrog takta, jer je morao uravnotežiti konzervativne vjerske institucije i vjersku policiju s jedne strane i potrebne društvene reforme u korist žena s druge strane. Ulema ima vodeću ulogu u stvaranju vjerskih odluka, ali njih postavlja na čelna mjesta Vrhovnog religijskog vijeća kralj, te se vrlo rijetko događa da se protive konsenzualnoj odluci kraljevske obitelji.
Pitanje ženskih prava koje se sad postavlja navodno konzervativnijem Salmanu imaju svoju važnost i u unutarobiteljskim vrijednostima. Žene kuće Saud imaju svoju ulogu kao vladarice svojih palača, te se vjeruje da iza tih zidina svojim muževima i sinovima daju svoja mišljenja. Još od vremena Abdulaziza žene su se borile za prvenstvo svojih loza, kao što je vidljivo u klanu Sudairi. Najzad, od vremena kralja Fahda često se događa da se na sastancima vide i žene prinčeva, što pokazuje značaj njihovog prisustva.
Unutarpolitičke reforme prestale su dobivati na važnosti nakon udara na njujorške Blizance. Unatoč brojnim razlikama u vrijednostima i pogledu na svijet, SAD su bile i ostale najbliži saveznik Saudijske Arabije kroz 60 godina. No, odnosi su se ohladili nakon napada na New York. Petnaest od devetnaest otmičara aviona bili su iz Saudijske Arabije. Pomiješani osjećaji Saudijaca oko napada na SAD-e u punom su jeku odzvanjale u bombama ekstremista u samoj Saudijskoj Arabiji, sa ciljem napada na američke vojne postrojbe koje su u zemlji bile stacionirane još od vremena rata u Kuvajtu. Kralj Abdulah je upozorio neke vjerske čelnike da ne propovijedaju ekstremna i netolerantna tumačenja islama. Ipak, činjenica što je i Osama bin Laden bio Saudijac dodatno je unazadilo povjerenje zapadnih sila u naftom bogatu monarhiju. Saudijska se Arabija i danas smatra jednim od najvažnijih izvora financiranja za militarističke islamističke formacije kao što su Al-Kaida i ISIL. Američka administracija se libi izravne kritike zbog nafte ovisnosti i izvozu oružja, iako su se kritički tonovi povećali s otkrićem naftonosnog škriljevca u SAD-u i približavanjem sporazumu s Iranom. Ipak, i prije su američki državni službenici u sigurnosnim službama, Kongresu i ministarstvu vanjskih poslova izravno kritizirali saudijsku kraljevsku obitelj za diktatorske ovlasti i podršku teroristima. Saudijska se Arabija, međutim, i dalje ne nalazi na popisu država koje sponzoriraju terorizam niti se od nje zahtjeva maksimalni napor za borbu protiv terorizma. Saudijci su se priključili svjetskoj koaliciji u borbi protiv terorizma ali su kritizirali američku politiku u Afganistanu i Iraku.
Abdulah se morao bliže suočiti i s rastućom snagom najvećeg rivala u regiji Irana. Šijitska Islamska Republika od početka je bila prijetnja saudijskoj vladajućoj obitelji, jer je zahtjevala rušenja opresivnih monarhija. Oblik sukoba blizak hladnoratovskim odnosima vodili su bitkama u drugim zemljama – Siriji, Libanonu i Jemenu. Abdulah je u ovu bitku ušao s uvjerenjem da Iranom potpomognuti sirijski režim stoji iza atentata na Saudijcima sklonog premijera Libanona Rafika Haririja. Rušenjem baatističkog režima u Iraku, na vlast je došla šijitska koalicija, što je težak udarac saudijskoj politici u regiji. Šijiti sada podupiru i Hamas u Palestini, te su time oduzeli ulogu zaštitnika Palestinaca Rijadu.
Iranski čimbenik bio je važan i tijekom Arapskog proljeća. Izgleda da je kralj Abdulah bio zadovoljan promjenama u Libiji, Egiptu, Tunisu i Jemenu. Ali kad je revolucija stigla u Bahrein, poslao je vojne snage da pomogne sunitskoj manjini da uguši prosvjede šijitske većine, što otkriva strah saudijske obitelji od šijitske revolucije na svojem pragu. Te strahove su još više potaknuli prosvjedi saudijskih šijita koji žive na istoku zemlje. Državne snage sigurnosti ugušile su svaki pokušaj prosvjeda, a taj čin dodatno je u međunarodnim odnosima obilježio kralja za nepoštovanje ljudskih prava. Očekivanja da dođe do dijaloga između sunitskih i šijitskih Saudijaca pala su u vodu, a kraljevska obitelj je igrala pristranu ulogu, naročito nakon 2009. Pokušaji peticija završili su zatvaranjem građanskih aktivista. Političke stranke i provjedi su zabranjeni, kao i sindikati, sloboda govora, sloboda tiska.
Rastuće nezadovoljstvo Abdulah je riješio novcem. Stalni rast stanovništva i rastuća nezaposlenost predstavljaju značajne izazove saudijskom gospodarstvu. Svake godine saudijsko tržište rada apsorbira 130 tisuća mladih ljudi, ali samo 30 do 40 tisuća visokoobrazovanih dobije posao. Veliki novac je potrošen na izgradnju stanova, zaposlenja i druge socijalne povlastice. U tome je kralj uspio, ali se pretpostavlja da će u slijedećih 15 godina trebati dodatno uložiti 270 milijardi dolara za stanovanje i blagostanje. Svakako je nafta glavni čimbenik stabilnosti zemlje. Saudijska Arabija donedavno je bila najveći izvoznik nafte na svijetu, a enormne rezerve nafte (trenutačno kontrolira četvrtinu svjetskih rezervi) daje moć Saudijcima da putem OPEC-a kontroliraju cijenu nafte što je sada jasno vidljivo. Nafta je putem saudijske moći postala političkom, a ne ekonomskom robom. Saudijci su rentijerska država; ona ne oporezuje (izuzev vjerskog poreza) te je veliki subvencionist.
Unatoč korištenju novih medija za upozoravanje na manjak demokracije u zemlji, Saudijci se nisu dizali na protuvladine prosvjede, a kralj je ostao većinom popularan u državi. No, kritičari su smatrali da kralj može učiniti više, uslijed naftnog bogatstva. Među neodgovorenim očekivanjima su bila i ona koja se tiču transparentnih i pravednih sudova. No, reforme su zapravo malog dosega i pokrivaju minimum zahtjeva unutar i izvan zemlje. Djelomično slobodni izbori za regionalne parlamente zapravo su populistički igrokaz, jer kraljevska obitelj nema namjeru provoditi demokratske reforme Saudijske Arabije, već autokratsku modernizaciju. Parlamenti u regijama, kao i Savjetodavna skupština ne smiju se promatrati u zapadnom smislu. Radi se o islamskom načelu šure, odnosno običaja savjetovanja i konzultacija među muslimanima. Šura nije zakonodavna ustanova, a članove šure postavlja kralj. Ipak, čak i tako male reforme ogroman su korak za saudijsko društvo u kojemu građani ne uživaju nikakva društvena prava od 1932. Ovi dašci slobode smatraju se značajnom modernizacijom za 23 milijuna Saudijaca. Političke reforme se koriste kako bi se osigurala dugoročna režimska stabilnost, jer samo oni režimi koji ne uživaju dovoljnu stabilnost dolaze pod pritisak transformacije. No, u tom slučaju nisu autokratski vladari ti koji su transformatori. Kao i Abdulah, Salman će biti autokratski modernizator koji će upotrijebiti djelomične liberalizacijske taktike kako bi stabilizirao moć obitelji i očuvao režim.
Očito je da će s kraljem Salmanom i prijestolonasljednikom Mugrinom završiti loza Abdulazizovih sinova i time čitava jedna generacija i razmišljanja. Salman će uskoro navršiti 80 godina, a Mugrin skoro 70. Po prvi puta u povijesti stvorena je pozicija zamjenika prijestolonasljednika kako bi se osiguralo da dođe do održivog slijeda nasljeđivanja. Naime, u bliskoj prošlosti umrla su dva prijestolonasljednika. To se događa zato jer prema saudijskom zakonu kruna se prenosi prvo na braću, a potom na sinove. Kad zadnji izravni sin Abdulaziza umre ili bude u nemogućnosti preuzeti vlast zbog starosti, nekoliko desetaka njegovih unuka naći će se u borbi za vlast. Zbog toga je i stvoreno Vijeće, tim više što sam kralj Salman nije dobrog zdravlja. Navodno ne može izdržati dugotrajni uredski postao, a jedan moždani udar mu je ograničio kretnje lijeve ruke. Jasno pitanje jest zašto se uopće postavljaju tako stari i fizički onemoćali kraljevi. U saudijskom društvu, naime, starost doista označava mudrost i kvaliteta je koja se tradicionalno poštuje. Uz to, kralj mora biti dobar musliman, što znači da svojim primjerom mora pokazivati drugima što znači biti dobrim muslimanom. Iako je javna tajna da tijekom svojih dugih posjeta Europi prinčevi imaju sklonost konzumaciji alkohola, kockanju i drugim zabranjenim (haram) stvarima, kralj si ne može dopustiti da pije alkohol u javnosti, posebno ne nakon što su pojedini pripadnici uleme upozorili na koruptivnu sklonost bogaćenju i luksuznom životu. Kao dodatna karakteristika javlja se potreba da kralj ima saudijsku majku – čak su i druge Arapkinje isključene. Kralj mora imati iskustvo u državnim poslovima, bilo kao ministar u vladi ili kao upravitelj jedne od provincija. Mora biti dobrog uma te određenu popularnost u narodu.
Primjetno je da su vladari počeli delegirati poslove na svoje sinove i mlađe nasljednike. Tako je Salman za svoje sinove osigurao nekoliko važnih pozicija u vladi. Princ Abdulaziz je zamjenik ministra nafte; princ Fajsal je guverner Medine, jedne od dviju provincija u kojima su sveti gradovi islama; a princ Sultan, poznat kao prvi arapski astronaut, preuzeo je turistički razvoj zemlje. Princ Mohamed, najstariji sin Salmanove treće žene, u svojoj 30. godini postao je pročelnikom očevog kraljevskog dvora, što je svakako presedan što se tiče starosti izvršitelja te dužnosti.
Salman će se u svom vladanju kao i njegov prethodnik suočavati s nekoliko protusaudijskih skupina unutar i izvan zemlje. Jedni su tzv. islamoliberali, liberalni islamisti koji zahtijevaju konstitucionalizaciju saudijske monarhije, stvaranje izravno biranog parlamenta, prestanak diskriminacije manjina i bolju raspodjelu bogatstva, ali sve kroz šerijat kao osnovni islamski ideal. Sa saudijskom vladavinom nisu zadovoljni ni konzervativni islamisti. Oni žele jače prijanjanje uz islamske zakone, te izražavaju i neke ekstremne zahtjeve poput zabrane televizije, smanjivanje ljudskih prava a posebno prava žena, te jaču islamizaciju vanjske politike. Na kraju tu su i oružane salafističke i džihadističke skupine koje smatraju saudijsku obitelj izdajnicima islama i suradnicima američkih imperijalista. Taj stav je krenuo od Osame bin Ladena.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
