Situacija u Siriji napeta je još od prvih autentičnih anti-vladinih prosvjeda koji su buknuli na više lokacija diljem zemlje u proljeće 2011. No ništa se u smislu napetosti ne može mjeriti s posljednjih 30 dana. Mnogi toga možda nisu i neće nikada ni biti svjesni, no zadnjih nekoliko tjedana proživjeli smo "Kubansku krizu" naše generacija. Sirijska kemijska kriza dovela nas je na sam rub i nije bilo nimalo ugodno pratiti taj razvoj događaja.
Možda je daleko od očiju i ušiju javnosti, iza zatvorenih vrata, uvijek postojao interni dogovor da bez obzira na sve, svijet si ne može priuštiti "vrući" sukob između SAD-a i Rusije. No, koliko takva sporazumijevanja zapravo znače kada se počnu gomilati ratni brodovi na jednom prostoru? Spomenuta Kubanska raketna kriza također se završila diplomatski, ni tada nitko nije imao "želudac" za potpunu eskalaciju. No, je li do nje ipak moglo doći? Itekako.
Sovjetske nuklearne rakete stigle su potajno te 1962. u "američko dvorište", svega 100 nautičkih milja od obale SAD-a. Američka strana još od sredine 20-og stoljeća ima dominaciju po pitanju interpretiranja i pisanja novije povijesti, pa se tako i u slučaju Kubanske krize često zaboravljaju povodi. A povod za stacioniranje sovjetskog nuklearnog arsenala na Kubi je itekako postojao - SAD su nuklearne rakete postavili u Tursku i usmjerili ih prema Moskvi. Godinu dana ranije pokušali su silom srušiti socijalističku vlast Fidela Castra, no neuspješno (invazija u Zaljevu svinja).
U javnosti su se davale žestoke izjave, otvoreno se spominjala mogućnost Trećeg - nuklearnog - svjetskog rata. No, baš kao i u slučaju aktualne Sirijske kemijske krize, kroz koju smo upravo prošli također bez pokretanja Svjetskog rata, i tada je vođena diplomacija u pozadini. Ono što su danas Kerry i Lavrov, tada su bili američki državni tajnik Dean Rusk i sovjetski ministar vanjskih poslova Andrej Gromijko.
Kubanska kriza trajala je od 14. do 28. listopada 1962. Što se sve događalo tih 14 dana sada je već dio mitologije. Neki tvrde kako je najžešći stav od svih zauzeo, tada na funkciji kubanskog ministra industrije, Ernesto Che Guevara. Navodno je u cijeloj toj "gužvi" jedino Che zaista bio spreman ispaliti nuklearne rakete na SAD. Da li je to stvarno bilo tako ili je to dio mitologije, teško je reći. No poznato je kako je Guevara nakon krize žestoko kritizirao i SAD i SSSR ističući kako su svjetske super-sile iskoristile Kubu kao poligon za svoja nadmetanja.
Kubanska kriza, srećom po ljudsku vrstu, završila se diplomatskim rješenjem. No, baš kao i u slučaju aktualne sirijske krize, SAD-u je i tada jedan od glavnih prioriteta bio njihov imidž, tj. kako će svijet reagirati i zapamtiti tih 14 napetih dana u listopadu 1962. Vođa SSSR-a u to vrijeme bio je Nikita Hruščov i on je u konačnici pred svijetom ispao kao poražena strana, no samo u javnosti, dok se u stvarnosti - iza zatvorenih vrata - dogodilo nešto sasvim drugačije. Naime, Kubanska raketna kriza završila se američko-sovjetskim kompromisom - SSSR su uklonili svoje rakete iz Kube, dok je SAD morao to isto učiniti sa svojim raketama u Turskoj. No, uz jednu ključnu klauzulu: američko uklanjanje nuklearnih raketa iz Turske morala je ostati tajna.
Danas, kada su mnogi arhivi već otvoreni, znamo kako je Kubanska raketna kriza okončana sporazumnim dogovorom između Moskve i Washingtona, no američka strana bila je u javnosti prikazana kao pobjednička. Možda se SSSR-u u to vrijeme činilo kako "imidž" u međunarodnim odnosima nije toliko bitna stvar, no povijest će pokazati kako su Amerikanci ipak znali bolje. Američka federacija od 50 saveznih država danas je najveća vojno-ekonomska globalna sila, dok je SSSR nestao u stranicama povijesti.
No, povijest je povijest i iz nje možemo naučiti samo toliko. Današnja situacija poprilično je drugačija. Putin nije Hruščov, Assad nije Castro, dok Obama nije sasvim Kennedy, mada tu već imamo neke sličnosti. Naime, Kennedy je napravio nekoliko velikih vanjskopolitičkih promašaja, baš kao i Obama. Kennedy je dao odobrenje za pokretanje napada na kubansku revoluciju Invazijom na Zaljev svinja. 17. travnja 1961. u Zaljevu svinja su se iskrcale paramilitarne jedinice, 5 bataljuna pješadije i 1 bataljun padobranaca, uz pratnju 8 CIA bombardera B-26 koji su uništili kubanske zračne piste.
Kennedy, koji je kao i danas Obama, previše vjerovao svojim savjetnicima, mislio je kako će se kubanska revolucija raspasti, no dogodilo se upravo suprotno. U svega dva dana pro-američki militanti su poraženi. Zarobljeni su javno ispitivani te kasnije sramotno vraćeni SAD-u. Za vrijeme konferencije OAS-a u kolovozu iste godine, Che Guevara je, preko američkog dužnosnika Richarda N. Goodwina, poslao pismo Kennedyu, u kojem je stajalo: "Hvala Vam za Zaljev svinja. Prije vaše invazije revolucija je bila klimava, no sada je snažnija no ikad".
Poprilično sličnu situaciju imamo i danas sa Sirijom, samo se radi o daleko većoj operaciji. Ostanemo još trenutak uz Zaljev svinja - tko je brodovima stigao iz Gvatemale s ciljem rušenja Kubanske revolucije? Američki vojnici? Ne, bili su to većinom Kubanci koji su se protivili novom režimu vlasti, ali pod vodstvom američke CIA-e. Vođe su bili Pepe San Román i Erneido Oliva, bivši pripadnici Kubanske vojske. No, danas, 50 godina nakon, nitko normalan neće konstatirati kako je ovo bio dio nekakvog "kubanskog građanskog rata", već je posve jasno da se radilo o invaziji organiziranoj od strane američke administracije.
Kennedy se osramotio jer je podcijenio snagu kubanskog jedinstva i odanosti tadašnjem revolucionarnom vodstvu. Svih 50 godina nakon SAD će nastojati na sve načine revanširati taj gorki poraz, no još nisu uspjeli. Kuba i dalje stoji. Revolucionarni vođa Fidel Castro, koji je vodio obranu za vrijeme pro-američke invazije, i dalje je, mada sada u mirovini, glasni kritičar američkog imperijalizma i nikada se nije ustručavao stvari nazvati pravim imenom.
Zašto SAD i dan danas, pola stoljeća nakon, i dalje nastoji na sve načine otežati život Kubancima i dovesti do sloma njihove socijalističke vlade? Zato što je mala Kuba, sa svega 11 milijuna stanovnika, trajni podsjetnik na činjenicu da američki imperijalizam nije svemoguć. Svojim opstankom, i u najtežim danima (nakon pada SSSR-a), Kuba predstavlja problem za SAD jer im potkopavaju ono što im je i za vrijeme pregovaranja o završetku Kubanske raketne krize bilo toliko važno - njihov imidž.
Američki predsjednik Barack Obama vodi prema Siriji sličnu politiku kao što je i Kennedy vodio prema Kubi. Podupire i naoružava sirijske i regionalne militante s ciljem rušenja Assadove vlasti. Kada su počeli orkestrirani oružani sukobi u Siriji, koji su zapravo ugušili svaki autentičan pro-narodni prosvjedni trenutak, izgledalo je kako će glavni upravitelj tog sukoba - na čelu sa SAD-om - brzo ostvariti svoje ciljeve. Još u prosincu 2011. američki dužnosnik u Bijeloj Kući nazvao je sirijskog predsjednika Bashara al-Assada "mrtvacem koji hoda".
Sada se već 2013. polako približavaju kraju, a pozicija Assadove vlade izgleda snažnija nego te 2011. Izgleda kako i ovdje odzvanja ono Che Guevarino "neugodno" pismo američkom predsjedniku. Naime, prije pokretanja invazije na Siriju - jer danas na terenu zaista već imamo dovoljno stranih boraca da ovo s pravom nazivamo invazijom - predsjednik Assad je bio nešto kao i Kubanska revolucija, na vlasti, ali ne s pretjerano čvrstim izgledima da bi na njoj mogao potrajati. No, kroz ove dvije godine rata dobio je potporu i od onih koji prije izbijanja sukoba 2011. nisu mogli ni u najluđim snovima zamisliti da će jednog dana podržavati Assada.
Činjenica da "pobunjenici" nisu uspjeli ostvariti naum govori u svrhu te teze. Assad mora imati potporu da bi mogao voditi ovaj rat. U protivnom bi se vojska već davno raspala, ali i politička garnitura oko njega. Nije "Assad" jedino što drži Assada na vlasti, već simbolika koju on predstavlja. Tijekom ovog tragičnog i krvavog rata on je postao sinonim za borbenu ideologiju Arapskog Nacionalizma koja u svojoj esenciji ima brojnih dobrih i onih ne baš tako dobrih strana. Među dobrima su svakako sekularizam, prava žena, socijalistički elementi (ili "barem" državno-kapitalistički elementi, što je za narod opet bolje od tiranije neo-liberalizma), ideja samo-opredjeljenja, ali i pan-arapski element koji stremi ka ujedinjenju svih zemalja regije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
