Na današnji dan prije dvije godine, 20. listopada 2011., u ruševinama grada Sirte, "Staljingrada" sjeverne Afrike, barbarski je pogubljen Muammar Muhammad Abu Minyar al-Gaddafi, libijski revolucionarni vođa i utemeljitelj Libijske Džamahirije, zemlje koja se do njegove smrti punim imenom zvala Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija. Smaknućem Gaddafija nije ubijen samo vođa jedne zemlje, nije ubijena samo jedna od najnaprednijih zemalja Afrike, pa i svijeta, već je zadan nemilosrdni udarac revolucionarnoj anti-kolonijalističkoj ideologiji Arapskog Nacionalizma, sili koja je desetljećima prkosila planovima teritorijalnih, kulturalnih i ekonomskih okupatora.
Libija danas:
Analiza: Dvije godine nakon svrgnuća Muammara Gaddafija, Libija na rubu novog rata - militanti spremni na međusobni sukob
Libiju su držali kao jedan od najnazadnijih dijelova svijeta, kako i jest praksa sa zemljama iznimnog prirodnog bogatstva, a crno zlato što leži pod pijeskom surove Sahare mamilo je europske, i kasnije američke, okupatore i neo-kolonizatore. Libijci od tog bogatstva nisu imali ništa, kao ni milijuni drugih stanovnika Afrike i dan danas. Sve se to promijenilo kada je mladi pukovnik, sa skupinom od nekolicine vojnih istomišljenika, 1969. izveo državni udar i protjerao kralja Idrisa I. Pan-arapska svijest koja je težila odbacivanju lanaca stranih izrabljivača bila je snažna tih godina, presnažna da bi zaobišla kraljevinu Libiju. U Egiptu je već stasao narodni heroj Gamal Abdel Nasser, no u Libiji je kralj još uvijek bio ključni saveznik SAD-a i Britanije.
Opširnije o revoluciji i dolasku Gaddafija na vlast:
Muammar Gaddafi: biografija pukovnika i povijest libijske Džamahirije povodom 42. obljetnice
Progon libijskog kralja Idrisa I bio je ogroman šok imperijalističkim silama koji će se ponoviti tek 10 godina nakon, kada je iz Teherana morao pobjeći šah Reza Pahlavi u jeku jedne druge revolucije, Islamske Revolucije, koja je kao i libijska bila anti-imperijalistička u esenciji.
Državni ustroj koji je uspostavio Gaddafi bio je unikatan, nikada do sada viđen u modernom svijetu. To je bila amalgamacija socijalističkih, ljudskih vrednota, islamske kulture, ali i sekularnih karakteristika koje su bile snažni element Arapskog nacionalizma. Svaki pošteni analitičar i povjesničar, a takvih je ovih dana sve manje, morao bi priznati nevjerojatna dostignuća ovog novog sistema. Za vrijeme Gaddafija Libija je postala država bez duga. Od ekstremne sirotinje, Libija je postala zemlja zbrinjenih ljudi, a u komparaciji s ostatkom Afrike, i iznimno bogatih ljudi.
Kada je Gaddafi došao na vlast, pismenost u Libiji bila je svega 10%, to je za vrijeme Džamahirije podignuto na čak 90%. Pothranjenost u libijskoj Džamahiriji bila je 2%, što je manje od pojedinih "lidera demokracije". Od osnovne škole preko fakulteta, sve je bilo besplatno, kao i zdravstvo i svi drugi elementi koji su nužni za dostojan i produktivan život. 1969. prije pobjede revolucije, Libija je bila - ne među zadnjima - već zadnja na listi najsiromašnijih zemalja svijeta, uz godišnja primanja po glavi stanovnika od svega 60 USD.
Ovo je tek početak priče o Libiji pod vodstvom Gaddafija. Besplatna zemlja, besplatno sjeme, za sve koji su se željeli baviti poljoprivredom. Beskućništvo, taj odvratni segment svake kapitalističke ekonomije, u Libiji je postao nepoznati pojam. Žene su imale ista prava, ne na papiru, ne u floskulama - kao što je primjer u današnjim "modernim" demokracijama - već i u praksi.
Ovih dana se u Europi naveliko priča o tome kako bi vlade trebale svakom stanovniku isplaćivati tzv. osnovni dohodak - fiksnu mjesečnu svotu koja bi svakom stanovniku osigurala normalan, dostojan, život. Krasna ideja, zar ne? Već se skupljaju potpisi ovih dana... misli li netko da će se potpisima prisiliti neljudski kapitalistički sustav na humanost? Osnovni dohodak svakako jest humana ideja, a oni koji je danas propagiraju u Europi trebaju se pripremiti na susret svojih glava s pendrecima, a pluća s prekomjernom količinom suzavca - ili još i gore - ukoliko zaista budu ozbiljno tražili od vlasnika kapitala da im udjele nešto novca svakog mjeseca.
I dok se te ideje tek rađaju na teritoriju Europe, gdje ih već sada elite na vlasti odbacuju kao nerealne i lude, mnoge će iznenaditi podatak kako je Libija za vrijeme Gaddafija to i imala. Upravo tako - od naftnog profita se odvajao dio i davao direktno stanovnicima, točnije - 500 USD mjesečno. Istaknimo još jednom kako su sve osnovne životne potrebe - stanovanje, školstvo, zdravstvo i drugo - bile besplatne.
Podaci o tome kako su libijski državljani putovali u inozemstvo na doškolovanje ili medicinske zahvate koji nisu bili dostupni u zemlji, nisu bajke ili dio kakve pro-Gaddafi "mitologije" - to su činjenice koje se mogu lako provjeriti. Nadalje, država bi davala "poklon" svim novim mladencima, 60,000 USD za trošenje, bilo da su željeli otići na put, kupiti novi automobil, urediti kuću ili štogod.
Što je bila Libija prije Gaddafija? To nije bilo tako davno da bi se tek tako zaboravilo. Libija je bila jedna velika američka vojna baza u kojoj se vježbalo bacanje bombi. Prije dolaska Gaddafija na vlast, najveća američka vojna baza nalazila se upravo u Libiji.
Za vrijeme trajanja tzv. "Zelene Revolucije" koju je pokrenuo pukovnik Muammar Gaddafi, Libija je postigla nevjerojatne uspjehe - dogurala je i dalje nego bilo koji socijalistički eksperiment u 20. stoljeću. Neki će reći kako je to zahvaljujući bogatim naftnim resursima. Nema sumnje da je nafta pomogla u ostvarenju svih ovih naprednih mjera, ali Libija nije jedina zemlja na svijetu koja "leži" na nafti: što je primjerice s Nigerijom, Saudijskom Arabijom? Kako žive stanovnici ovih zemalja? Neusporedivo lošije nego u Libiji za vrijeme Gaddafija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
