Marinaleda je malen gradić u Andaluziji na jugu Španjolske koji na površini od 25 kilometara kvadratnih broji oko 2 700 stanovnika. U smislu političke akcije i osvještenosti, stanovnici Marinalede su vjerojatno daleko ispred ostatka Europe. 
Ovo je razlog zbog kojeg se mnogi razočarani Španjolci žele doseliti u ovaj grad i razlog zašto privlači brojne turiste iz svih krajeva svijeta. Ne zovu je bez razloga njeni mještani 'Mekom za socijaliste' ili 'komunističkom oazom u kapitalističkoj pustinji'. Stanovnici Marinalede ne boje se izraziti svoja politička uvjerenja. Umjesto blještavih reklama i brendova – ulična umjetnost u obliku grafita i murala s porukama podrške i solidarnosti sa zemljama poput Kube i Venezuele. Ulice nose nazive slavnih boraca za radnička prava: Fermín Salvochea, Salvador Allende, Federico Garcia Lorca i Pablo Neruda samo su neka od tih imena.
Dok se ostatak Španjolske bori s domaćom oligarhijom i stranim bankama koje su preuzele zemlju, odluke u ovom gradiću donose se direktno demokratskim putem na tjednim sastancima koje obično pohađa oko 300-400 ljudi. Dok je nezaposlenost u Španjolskoj dosegla stopu od 27%, a u Andaluziji čak 35%, u Marinaledi je ostvarena gotovo puna zaposlenost. Navala za useljenjem je tolika da je uvedena lista čekanja za useljenje – a čeka se i po dvije godine. Do sada je izgrađeno oko 350 kuća, a u iduće dvije godine trebalo bi ih se izgraditi oko još 250.
Prva bitka koju su stanovnici Marinalede poveli jest bila ona za kontrolu nad vodom 1970-ih godina, a pokrenuo ju je Sindikat poljoprivrednih radnika 'SOC' s objašnjenjem kako je 'hrana pravo, a ne biznis', te da se 'prirodni resursi moraju vratiti zajednici kako bi ih ona koristila i radila na njima'. Ovu bitku su dobili s takvom lakoćom da su potom odmah prešli na borbu za zemlju.
Tvornica u Marinaledi Ovaj korak pokazao se kao teži, ali nakon 12 godina borbe, izborili su se za 1 200 hektara zemlje od andaluzijskih vlasti na kojoj su osnovali poljoprivredni kolektiv, a od 2000. godine i tvornicu. I danas se ponosno prisjećaju kako su pobijedili jednog lokalnog moćnika koji je u svojim rukama imao 17 000 hektara zemlje od Andaluzije do Extremadure. 'Okupirali smo mu zemlju, blokirali smo promet i izvršili pritisak na vladu. Otišli smo i na dva aerodroma te uspjeli okupirati prostor za slijetanje i uzlijetanje. Policija nas je izbacila, no opet smo se vratili. Išli smo i do andaluzijskih vlasti u Sevilli, išli smo nacionalnoj vladi u Madrid, protestirali smo... sve kako bismo vratili zemlju u svoje ruke', prisjeća se Juan Manuel Sánchez Gordillo, današnji gradonačelnik Marinalede.
'Vjerujem u to da je dom pravo svakog čovjeka, a ne nečiji privatni biznis', tvrdi, aludirajući na špekulante koje smatra odgovornima za krizu na tržištu nekretnina zbog koje su mnogi ostali bez svojih domova i počinili samoubojstvo. Također napominje kako se u vremenima krize najbolje vidi uspjeh socijalističke ideje. 'Svi su oni poimali tržište kao boga koji je sve pokretao svojom nevidljivom rukom. Nije uopće bilo govora o tome da država igra ulogu u ekonomiji. No, danas uviđamo kako ekonomija mora biti u službi čovjeka', a na posprdne usporedbe s utopijom koje dolaze od kritičara odgovara: 'Utopije su najplemenitiji snovi koje čovjek može imati. Snovi o jednakosti, snovi o tome da svatko ima pravo imati krov nad glavom jer je čovjek, a ne predmet kojim se netko može poigravati. Snovi o tome da prirodni resursi ne trebaju biti u službi multinacionalnih korporacija, već u službi ljudi. Ove snove mi želimo pretvoriti u realnost. Najprije u okolini u kojoj živimo, a kasnije u Andaluziji i konačno, u cijelom svijetu'.
Juan Manuel Sánchez Gordillo, gradonačelnik Marinalede Juan Manuel gradonačelnik je Marinalede od 1979. godine, a od 2008. zastupnik Ujedinjene ljevice u andaluzijskom parlamentu. Odrastao je promatravši siromašne radnike iz svoga kraja kako odlaze trbuhom za kruhom u Njemačku ili Francusku – 'inače bi bili nezaposleni. Situacija je bila očajna. Bili smo okruženi privatnom zemljom. Andaluzija je nalikovala na Latinsku Ameriku: 50% zemlje bilo je u rukama 2% stanovnika. Zemljoradnik u Španjolskoj i zemljoradnik u Latinskoj Americi imaju istog neprijatelja' - tvrdi.
Nakon Francove smrti 1975. godine, počeo je organizirati novi sindikat, radničku partiju i tjedne sastanke. Lokalno stanovništvo počelo je okupirati zemlju, na što bi ih policija uhitila, no čim bi ih pustila cijeli proces počinjao bi ispočetka. Sam Gordillo završio je u zatvoru 7 puta, a dva puta je preživjeo pokušaj atentata od strane desničarskih ekstremista.
Prošle godine iskoristio je svoj imunitet kako bi sudjelovao u velikim akcijama krađe hrane iz supermarketa koju su potom dijelili siromašnima napominjući kako je sramotno to što 30% stanovnika Andaluzije nema za kruh dok se istovremeno hrana u supermarketima baca. U njegovom uredu ne nalazi se slika španjolskog kralja, već Che Guevare, i to odmah pored barjaka Republike Španjolske – kaže kako odbija simbole monarhije jer su u Marinaledi svi republikanci. Često se u javnim obraćanjima pojavljuje s palestinskim šalom oko vrata, a po pitanju vanjske politike također ističe svoje zalaganje za pravo na samoodređenje Sahrawi naroda u Zapadnoj Sahari.
intervju s gradonačelnikom Marinalede:
U ovom gradu ljudi sami sebi grade kuće, a jedan od njih je i 42-godišnji David Gonzalez Molina. Nakon što je najmanje dvije godine proveo kao registrirani građanin Marinalede, od lokalnih vlasti dobiva materijal potreban za izgradnju kuće, a tek nakon što ju izgradi počet će plaćati 15 eura mjesečno toj istoj vladi kako bi se refundirali troškovi korištenog materijala. Naravno, budući da ne znaju svi graditi kuću, vlasti u pomoć šalju profesionalne građevinare i arhitekte koji pomažu u izgradnji. Kuće se ne mogu prodati, čime se spriječava mogućnost profitiranja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
