Diplomatska vještina stoljećima je ostala većim dijelom skrivena od javnosti. Prekriveni velom tajnosti, sastanci političke prirode odvijali su se u dvorovima, kurijama i plemićkim kućama, gdje se razvijala politika i stjecao put djelovanja u tek začetim oblicima moderne nacionalne države. Takva je 'tiha diplomacija' bila prisutna sve donedavno, iako su mnoge međunarodne konvencije zabranjivale 'tajne ugovore' sklopljene u ime vlade pojedinih država. No, u današnjem globalnom informacijskom društvu tišina diplomatske djelatnosti je onemogućena: Nova informatičko-komunikacijska tehnologija ne samo što uvelike može promijeniti model aktualnih demokracija na kugli zemaljskoj, već uvelike ugrožava politički poredak temeljen na teritorijalnosti i zadanim normativnim okvirima poretka, kakve odnose poznajemo od Westfalskog mira do pada Berlinskog zida 1989. godine.
Ipak, i moderna diplomacija ima ponešto iz starijih vremena. Nekoć donositelji odluka, danas razne inačice takozvanih 'elitnih' društvenih pokreta djeluju kao akteri u međunarodnim političkim odnosima, ali i kao pronosioci novih ideja i 'napredaka' u društvu. S obzirom na to je kroz 20. stoljeće, pa i danas, u međunarodnom sustavu vidljivo djelovanje: (a) starih aristokratskih udruga i redova, koji svoj utjecaj ostvaruju putem staleških pravica zadržanih u monarhijama ili u onim državama koje imaju zakonska pravila o plemstvu, ili putem Katoličke crkve; (b) samoprozvanih viteških i drugih redova, koji nemaju staleških pravica, ali barem od Američke i Francuske revolucije su utjecajni u javnosti preko lobističkih i financijskih krugova. U najnovije doba, popularna, ali i politička javnost bruje o raznim 'teorijama zavjera', političkoj, društvenoj i kulturnoj moći tih organizacija te se pojavljuje niz književnih, publicističkih i filmskih djela koji tematiziraju novootkrivena saznanja ili uvjerenja o skupini Bilderberg, slobodnim zidarima, Vatikanu, Sionskom prioratu, iluminatima, templarima, društvu Skull and Bones i tako u nedogled.
Ime 'tajno društvo' je preopćenito i izdvojeno od relevantnog tumačenja: naposljetku, svaka nevladina organizacija, pa i same vlade, imaju određene državne, poslovne ili aktivističke tajne, pa bi logičnim slijedom mogli zaključiti da je i ministarstvo obrane tajno društvo. Iako ih smatramo jednostavno 'društvima s tajnom', zbog uvjeta članstva, djelovanja i utjecaja, možda je najbolje ime 'elitne organizacije'. Uostalom, sama moć tih organizacija često proizlazi iz elitizma njihovih članova. Elitna je organizacija u tom smislu u javnosti introvertna nevladina organizacija u kojemu većina članova pojedinačno igra relevantnu ulogu u političkom, društvenom i ekonomskom životu u pojedinom društvu, a koje postavlja određena ograničenja ulaska u članstvo i strogo propisuje uvjete djelovanja svojih članova.
Moderna diplomacija zasniva se na Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima, koja je stupila na snagu 24. travnja 1964. Pedeset godina nakon njezinog stupanja na snagu, 187 država stranke su ove Konvencije. Ova je Konvencija u potpunosti odraz modernog doba, s poštivanjem suverene jednakosti država, ciljeva i načela Povelja Ujedinjenih naroda. Ona ujedno podsjeća da od davnih vremena narodi svih zemalja priznaju status diplomatskih agenata. Konvencija opisuje sve oblike odnosa, ali se ne dotiče same diplomatske tehnike slobodnog tumačenja svoje uloge. No, mnogi uviđaju da je Konvencija donesena u drugom vremenu, te da su u svijetu nastupile velike promjene, koje utječu i na samu diplomaciju.
Globalizacija je nametnula novosti koje su promijenile sam tijek diplomatske djelatnosti. Globalizirana vanjska politika sada ne obuhvaća samo ministarstva vanjskih poslova. Tu su uključena i vladina ministarstva, a diplomati moraju računati na stalni dijalog s partnerima i dionicima među kojima su mediji, kulturni djelatnici, akademska zajednica, civilno društvo, nevladine organizacije, područje znanosti i tehnologije, poduzetništva i drugi. Profesionalni diplomati se ne bave više samo mirom i sigurnošću te bilateralnim sporazumima. Oni moraju paziti na detalje, graditi mreže, sklapati gospodarske sporazume, voditi javnu diplomaciju, stvarati imidž zemlje, održavati vezu s nevladinim odličnicima, obavljati konzularne poslove, širiti obrazovanje, znanost i tehnologiju. U svemu tome pomaže im i brzina kojom se širi ICT. Možemo također reći da se posredstvom elitnih organizacija ovakav tijek diplomatske djelatnosti već obavljao, samo nije bilo svijesti o njoj kakva danas postoji.
Multilateralna javna diplomacija vidi veleposlanstva kao organizacije za lobiranje i razmjenu politika, ali i kao infrastrukturu koja povezuje političke stranke i nevladine organizacije širom svijeta, kako bi se stvorio zajednički prostor za nastanak novih politika. Multinacionalne interesne skupine takav prostor imaju u međunarodnim organizacijama poput Ujedinjenih naroda ili Afričke unije, a posebno u supranacionalnim organizacijama kao što je Europska unija. Uostalom, monarhističke organizacije u njima vide ponovo zajedništvo Europe, dok su slobodni zidari uvijek bili skloni stvaranju unija kao obliku zajedništva i bratstava. U novije vrijeme je važna interakcija u oba smjera, uz tradicionalno korištenje alata kao što su tiskana izdanja, filmska ostvarenja, radijski i televizijski programi, odnosi s javnošću i tako dalje.
No, možda je za elitne organizacije bliža odrednica korporativne diplomacije odnosno sposobnosti da neke velike transnacionalne korporacije razvijaju, osmišljavaju i implementiraju svoje vlastite programe, nezavisne od vladinih inicijativa, te da podjednakim diplomatskim načinima ostvare svoje interese. Korporativna diplomacija širi jednu ideju ili proizvod, ali istovremeno se mora prilagoditi lokalnim običajima te zadovoljiti višestruke dionike. Kada bi se umjesto profita postavilo ostvarivanje ideja kao temeljni interes korporativne diplomacije, mogli bismo reći da elitne interesne skupine koriste alate i načine korporativne diplomacije. Tu se može naći i poveznica na legitimnost i moć kao dvije središnje varijable svakog sustava dionika.
Organizirani interes lobira među političarima koji su skloniji njihovim politikama i koji ostvaruju dugoročnu povezanost jer se kroz ponavljajuću interakciju i dugoročnost lakše održavaju dogovori. No, u decentraliziranom političkom sustavu, kao što je onaj koji ima poluproporcionalni izborni sustav, više se lobira među birokratima jer sam sustav ne dozvoljava interesnim skupinama da ostvare dugoročnije odnose s političarima. Stare strukture tihe diplomacije ipak su opstale.
U naoko novim globalnim uvjetima, ideje i utjecaji šire se starim kanalima, bivajući na trenutke moćnijima od drugih novih nositelja moći u društvu. Među njima se posebno spominju viteški i plemeniti redovi. Danas se ovi redovi međunarodno priznaju putem Međunarodne komisije viteških redova. Ovo tijelo je nastalo na V. kongresu genealogije i heraldike u Stockholmu 1960., a na idućem kongresu u Edinburghu u rujnu 1962. Komisija je zadobila autonomni status. Danas joj je sjedište u Milanu, a tajništvo se nalazi u Republici San Marino. Uloga joj je davanje legalnosti viteškim redovima u njihovom djelovanju. Međunarodni registar viteških redova iz 1964. je izmijenjen 2001., i to prateći nekoliko glavnih načela.
Svaka neovisna država ima pravo stvoriti svoj red i pravila za njega. No, mora biti jasno da samo viši stupnjevi modernih državnih redova mogu imati rang viteza, uz obvezu da je taj red osnovala Kruna ili pro tempore vladar neke tradicionalne države. Dinastički redovi koji pripadaju jure sanguinis suverenoj kući (vladajućoj ili bivšoj vladajućoj kući, čiji je suveren položaj bio međunarodno priznat na Bečkom kongresu 1814. ili kasnije) zadržavaju svoju punu povijesnu vitešku, plemenitašku i društvenu važnost, bez obzira na političke promjene. Smatra se da je ultra vires da bilo koja republika intervenira zakonom ili administrativnom praksom prema dinastičkim obiteljima i kućama. To što njih nova vlada ne priznaje službeno ne znači da je izgubljena njihova tradicionalna valjanost ili njihov prihvaćeni status u međunarodnim heraldičkim, viteškim i plemenitaškim krugovima.
Općenito je pravno prihvaćeno da takvi bivši suvereni koji nisu abdicirali imaju pozicije drugačije od pretendenata, te da za vrijeme svojih života uživaju puna prava kao fons honorum, čak i prema onim redovima gdje su ostali veliki meštri, a što bi se drugdje moglo smatrati državnim redovima. Iako su nekoć, prije mnogo stoljeća, osobe visokog staleža mogle i jesu stvarale neke neovisne redove vitezova, od kojih su neki dobili prestiž i formalnu valjanost od strane Crkve i Krune, takvo pravo stvaranja redova je ukinuto. Viteški redovi moraju imati dugotrajnu neprekinutu tradiciju pod zaštitom čelnika kuća sa suverenim predznakom. Redovi koje su priznale države i supranacionalne organizacije koje same nemaju svojih viteških redova, i u čijim statutima ne stoje odredbe za priznavanje viteških i plemenitaških institucija, ne mogu biti prihvaćeni kao pravnovrijedni suvereni redovi, jer se ne drže heraldičke jurisdikcije. Međunarodni status viteškog reda počiva zapravo na pravu fons honorum, koje prema tradiciji pripada vlastima po kojima je određen red dan, zaštićen i priznat.
Jedini priznati red koji je danas suveren je onaj sv. Ivana od Jeruzalema, zvan Redom Rodosa i Redom Malte, čije se međunarodno sjedište preselilo 1834. u Rim, i čiji je međunarodni diplomatski status neovisne neteritorijalne sile službeno priznaje Sveta Stolica i mnoge druge vlade. O njemu ćemo pisati u idućem nastavku.
Vezano uz temu:
Stvarna uloga i moć elitnih i tajnih društava (II. dio): Malteški red 
Stvarna uloga i moć elitnih i tajnih društava (III. dio): Neke poveznice masona i jugoslavenske diplomacije 
Stvarna uloga i moć elitnih i tajnih društava (IV. dio): Red Garte 
Stvarna moć i uloga elitnih i tajnih društava (V. dio): Ukrajinski klanovi 
Stvarna moć i uloga elitnih i tajnih društava (VI. dio): Crno plemstvo 
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
