Malo tko na svijetu je toliko usamljen koliko je usamljen američki ljevičar. Iz godine u godinu dobivamo potvrde da američki ljevičari postoje - otpor novih generacija protiv kapitalizma i klasne podjele snažniji je no ikad - no njihova usamljenost ih uvijek iznova vraća natrag u očaj.
Dakako, imaju sami sebe, ali to u današnjem političkom smislu ne znači gotovo ništa. Desnica u SAD-u ima potpunu kontrolu nad medijskim izvorima - ona "desnija" skupina se servisira iz izvora kao što su FOX News, dok ona desnica bliža centru može 24/7 pratiti CNN, MSNBC i druge slične kanale koji sebe nazivaju "liberalnima".
Istinska američka ljevica, ona koja sa znanjem i bez njega osjeća svu nepravdu aktualnog ekonomskog poretka, nema nikoga osim gerilskih internetskih aktivističkih stranica i razbacanog otpora po društvenim mrežama, opskurnim publikacijama i politički irelevantnim mikro strankama.
Za ljevicu i ljevičarske ideale u SAD-u, kako nekad tako i danas, mjesta jednostavno nema. Riječ je o zaključanom procesu. Mediji, iako publika prema njima iz godine u godinu postaje sve skeptičnija, i dalje kontroliraju smjer u kojem će se zemlja kretati. Kada mladi ljudi prestanu vjerovati u na taj način serviranu propagandu, okrenuti će se tzv. "alternativnim" medijima, no čim taj zaokret postane značajan isti oni koji omogućavaju rad velikih medija - korporativni sponzori, odnosno predstavnici kapitalističke klase - preuzeti će kontrolu i nad alternativnim medijima ili će, još češće, sami početi pokretati iste.
U toj potrazi za točkom centralizacije njihovih političkih sentimenata, ti mladi ogorčeni Amerikanci dobili su prošle godine čovjeka čije su riječi zvučale predobro da bi bile istinite. Dakako, riječ je o demokratskom senatoru iz američke savezne države Vermont, Bernieju Sandersu, i da, zvučalo je predobro da bi bilo istinito.
Uz tragedije koje pogađaju svijet uzduž i poprijeko, nekako je naročito bilo tragično pratiti uspon i pad nade tih mladih Amerikanaca. Zašto? Možda zato što u njihovom entuzijazmu i želji za promjenom nalazimo nekakvu nevinu i navinu iskrenost, utopizam kojeg smo mi u Europi negdje putem izgubili.
Kada je Sanders, kojem mediji inicijalno nisu davali nikakve šanse, u svojim govorima pozvao Amerikance na "političku revoluciju" protiv klase milijardera, kapitalističke eksploatacije i za uvođenjem demokratskog socijalizma - ovi su se odazvali, odazvali su se u milijunima.
Prema tim ljudima je moguće osjećati samo potpunu solidarnost. Njihovo slijepo vjerovanje da će "ovog puta to zaista biti to" ponekad može biti toliko snažno da i sami popustimo, unatoč znakovima koji ukazuju na nešto drugo, i želimo se sami s njima veseliti nekakvoj istinskoj promjeni na horizontu.
Euforija mladih Amerikanaca koji žele najveću kapitalističku silu svijeta pretvoriti u bastion demokratskog socijalizma je itekako zarazna. Kojekakve ideje nam padaju na pamet, pa i one više od 150 godina stare kada je Karl Marx tvrdio da će prava socijalistička revolucija buknuti u najrazvijenijim kapitalističkim društvima (a ne u zemljama kao što je 1917. bila Rusija).
Sandersu se nije trebalo odveć veseliti jer seciranjem njegovih govora već je na samom početku bilo jasno da on nije revolucionar kakvim se želi prikazati. Dakako, njegove izjave bile su osvježavajući socijalistički populizam, ali već tada je trebalo biti jasno da je nedostataka previše. Kakav li bi to bio socijalistički lider koji, primjerice, Saudijsku Arabiju naziva važnim američkim saveznikom?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
