Ući ili ne ući u Europu? Na to pitanje, koje je trenutačno najvažnija politička tema u zemlji, pokušat ćemo dati adekvatan odgovor.
Što temeljitije analiziramo aktualno stanje sve se više udaljavamo od jednostavnog "crno-bijelog" izbora i ulazimo duboko u sivu zonu gdje se konkretni odgovori teško pronalaze.
U konačnici, pred sobom imamo gotovo nerješiv problem. Oba izbora sa sobom donose toliko lošega, a nijedan ne nudi ništa dobro.
Kada bi se koristili malo šarenijim vokabularom zaključili bi "Kako god okrenemo ...... smo".
Ipak, cilj nam je ponuditi smisleniju analizu, zato krenimo redom – po pitanju predstojećeg referenduma imamo 3 moguća izbora: glasati ZA EU, glasati NE u EU ili bojkotirati referendum u potpunosti.
Bojkot referenduma? Zašto ne, kao izražavanje nekakvog osobnog stava. Ali bojkot refernduma u cilju postizanja političkog cilja? Jednostavno nemoguće, gore navedene činjenice razlog su tome.
Nedavno smo imali parlamentarne izbore i nema sumnje kako su brojni građani bojkotirali iste. Razumnom stanovniku ove zemlje sasvim je jasno da su sve stranke u utrci za sabor ništa drugo nego obični "govorni automati". Oportunizam, konformizam i elementi kleptokracije jedina su politička ideologija koja vodi ovu zemlju još od njenog nastanka.
Stoga je logičan korak da je bojkot jedini izbor kojim, ako ništa drugo, pojedinac može ostati izvan "sapunice" što i je hrvatska politička scena.
No, bojkot je tek osobna satisfakcija. U nedavnim izborima 2,373,538 (61.77%) stanovnika ove zemlje ipak je učinilo napor da svoj glas pokloni nekoj od ponuđenih opcija.
Jer ozbiljni građani poštuju ozbiljni autoritet i demokraciju, sve drugo se smatra "anarhizmom".
Bojkot referenduma imat će učinka koliko i bojkot parlamentarnih izbora od pojedinih građana ili drugim riječima – neće imati učinka, unatoč činjenici da je to možda i najzdraviji stav koji bi trebalo zauzeti povodom predstojećeg referenduma.
Ipak, Europska Unija koju danas poznajemo je organizacija stvorena samo s jednim ciljem – da što više pogoduje kapitalističkoj klasi. Cijela njena struktura, plan proširenja i doslovno svi njeni današnji zakoni stvoreni su samo kako bi učvrstili apsolutnu dominaciju kapitala nad milijunima obespravljenih radnika koji žive u njoj.
EU je nastala kao takva, danas je itekako takva i ukoliko sutra kolapsira, kolapsirat će kao takva.
Još od kada je kapitalizam smijenio merkantilizam (i feudalizam prije njega), nacionalni interesi sve su više slabili, a bujala je moć kapitala.
Moderne nacije unutar Europe danas su ništa više nego obične ljušture čiji je jedini interes snabdijevati, pomagati i ugađati krupnom kapitalu. Upravo zbog toga su, primjerice, banke danas od tolikog "nacionalnog interesa". Svaka država stati će u obranu korporativnog interesa, a za ljude više nimalo ne brine.
Snažnim EU državama upravljaju njihove snažne korporacije, a političari danonoćno rade da zadovolje sve njihove interese.
Korporacija je internacionalno tijelo čija je jedina svrha stvarati profit. Upravo zbog svog međunarodnog karaktera, za korporaciju je potpuno nevažno iz koje države crpi kapital, bitno je da kapital pristiže.
Zato i imamo tolike brojne slučajeve gdje domaći političari zdušno pomažu korporacijama čije su matične zemlje Austrija, Italija, Mađarska ili pak neka druga.
Sve ostalo – priče o stapanju brojnih kultura, mogućnosti boljeg zaposlenja vani, sigurnost ... bez oklijevanja možemo konstatirati kako su to sve redom samo bajke i propaganda.
Jer ljudi bi se osjećali malo neugodno kada bi Brisel bio sasvim iskren pa se javno deklarirao - "EU je kapitalističko-imperijalistička tvorevina upravljana od strane krupnog kapitala". Zato su potrebne bajke i priče o velikoj europskoj kulturi itd.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
