Krvavi napad terorističke skupine Al-Šabab na kenijsko sveučilište u gradu Garissi ostavio je iza sebe 147 mrtvih, te je opozorio svijet da postoji još jedna borba radikala koji ekstremistički doživljavaju islamsku vjeru. Al-Šabab (u prijevodu: Mladež) godinama uzrokuje glavobolju Amerikancima koji su se s njima sukobili u Somaliji. Slavni poraz koji je američka vojska doživjela 2013. u priobalnom somalijskom gradu Barawe pokazuje da se radi o ozbiljno organiziranoj skupini. Pentagon je započeo zračne napade u Somaliji kako bi smaknuo vodstvo skupine, a prošlog mjeseca ubijen je Adan Garar, jedan od čelnika Al-Šababa. Američko ministarstvo financija pokušava financijski srušiti skupinu kroz niz sankcija protiv Somalije, koja udomljuje ekstremiste. Privatne financijske institucije također su ukinule novčane transfere iz SAD-a u Somaliju. Ali napadi u Egiptu su pokazali da je skupina otporna te da može izvoditi napade i izvan Somalije.
Harakat al-Šabab al-Mudžahidin je nastao kao afilijacija Al-Kaide, a danas se smatra da su skloni prihvatiti vodstvo ISIL-ovog samoproglašenog kalifa Al-Bagdadija. Bore se za uspostavu islamske države u Somaliji. Nekoć su vladali somalijskim glavnim gradom Mogadišuom i velikim dijelom somalijske provincije, ali uporna vojna kampanja Afričke unije oslabila je skupinu. I ranjena, grupa i dalje predstavlja glavnu prijetnju krhkoj državi. Al-Šabab se većinom usredotočio na izvršavanje napada u Somaliji, ali zabilježeni su i napadi u Ugandi i Keniji. Zbog snažne poveznice sa somalijskom dijasporom u SAD-u, Amerika se boji da bi Al-Šabab mogao izvršiti i napad u SAD-u, te nastoji skršiti njihovu moć u samoj Istočnoj Africi.
Somalija je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, nekad propala država u kojoj su nastale brojne ekstremne skupine. Sam Al-Šabab svoje korijene ima u militantnoj salafističkoj skupini Al-Itihad Al-Islami (Islamsko jedinstvo), koja je bila jaka snaga tijekom devedesetih godina. Kad je srušen vojni režim Siada Barrea (1969-1991) započeo je građanski rat u kojem su salafisti bili jedna od snaga. Oni su namjeravati osnovati islamski emirat u Somaliji, a vođe su bili mahom ekstremisti obrazovani na Bliskom istoku. Kasnih devedesetih mnogi su se priključili Osami bin Ladenu u Afganistanu. Razdor je nastao između starijih članova koji su htjeli stvoriti novu političku frontu i mlađih članova koji su htjeli ostvariti Veliku Somaliju pod fundamentalističkom upravom. Al-Šabab je početkom ljeta 2006. imao pod kontrolom Mogadišu, što je izazvalo strahove u Etiopiji i Keniji zbog mogućeg prelijevanja sukoba u susjedne zemlje.
Etiopija je napala Somaliju u prosincu 2006., i izbacila ekstremiste iz glavnog grada. To je dodatno radikaliziralo Al-Šabab, jedinu terorističku skupinu koja je u cjelini ostala unutar granica zemlje. Povukli su se na jug gdje su organizirali gerilske napade, uključujući bombaške napade i atentate na etiopske snage. Mnogi analitičari smatraju da je etiopska okupacija bila odgovorna za transformaciju skupine iz male i relativno nevažne grupe u najjaču i najradikalniju vojnu formaciju u zemlji. Između 2006. i 2008. Al-Šabab narastao je od 400-ak boraca na nekoliko tisuća islamističko-nacionalističkih ekstremista. U veljači 2008. State Department ih je stavio na listu terorističkih organizacija, s poveznicom s Al-Kaidom. Međutim, tek 2012. je Al-Šabab službeno izrazio podršku Al-Kaidi.
Skupina je organizirala borbu protiv država koje su sudjelovale u misiji Afričke unije u Somaliji (AMISOM). Prva država koja je poslala svoje trupe bila je Uganda (ostale trupe su pristigle iz Burundija, Etiopije, Kenije, Džibutija i Sijera Leonea), pa je Al Šabab 2010. u koordiniranom samoubilačkom napadu ubio 74 osobe u Kampali, glavnom gradu Ugande, kao poruka svima koji šalju trupe u Somaliju.
Al-Šabab nije monolitna skupina i očito ciljevi ovise o pojedinačnim jazovima unutar grupe. U vodstvu vlada podjela temeljena na klanovima. Djelomično podjela postoji između onih koji su više islamistički orijentirani i onih koji su prvenstveno nacionalisti. Udari su se zaredali prema susjednim državama u posljednje vrijeme. U siječnu 2013.etiopske su vlasti uhitile više militanata povezanih s Al-Šababom, koji su planirali napade u istočnoj Etiopiji. U rujnu te godine Al-Šabab je napao trgovački centar u Nairobiju, držao taoce nekoliko dana i ubio više desetaka ljudi.
Na područjima koje nadzire, Al-Šabab provodi ekstremnu verziju šerijata, zabranjuje glazbu i filmove, prodaju narkotične biljke hat, pušenje, brijanje brada i mnoge druge 'ne-islamske' aktivnosti. Uvedene su kazne poput kamenovanja i amputacija udova, a zabilježeno je i otimanje mladića iz škola i tjeranje da postanu borci grupe. Skupina ima nekoliko glavnih vođa. Navodno glavni duhovni vođa je Šejh Hasan Dahir Avejs, koji se borio protiv Etiopije u ratu 1970., te je kasnije vodio vojno krilo Islamskog jedinstva. Jedan od osnivača Al-Šababa je Ahmed Abdi Godan, poznat i kao Abu Zubajr. On je glavni zapovjednik oružanih snaga Al-Šababa. Njegovo strogo vodstvo vodilo je određenoj pobuni, pa čak i pisanju pisma šefu Al-Kaide Ajmanu al-Zavahiriju. Zbog toga su život izgubili visokopozicionirani borci Ibrahim al-Afgani i Moalim Burhan. Iz istih razloga Avejs se predao somalijskim vlastima, a u rujnu 2014. Amerikanci su potvrdili da su ubili Godana u ciljanom zračnom napadu. Trenutno Al-Šabab vodi Ahmed Umar, kojemu nedostaje karizma i strateški obavještajni podatci, te je za očekivati da neće dugo biti na čelu skupine poznate po frakcionaštvu. Neki borci se predaju vlastima, a snage Afričke unije dobivaju sve više bitaka protiv ekstremista.
Ekonomska osnovica preživljavanja Al-Šababa je vezana uz donacije iz drugih terorističkih skupina, državnih sponzorstava i donacija somalijske dijaspore, potom iz piratskih podviga, otmica i ucjena lokalnih poduzetnika. Među državnim sponzorima spominju se vlade Eritreje, Saudijske Arabije, Sirije, Katara i Jemena, iako sve redom odbacuju takve tvrdnje. Al-Šabab svoju bazu ima na jugu zemlje, posebice oko luke Kismayo, poznatoj po trgovini ugljenom. Skupina je imala nadzor nad lukom sve do jeseni 2012., kad su kenijske snage oslobodile grad. Međutim, ekstremisti i dalje imaju utjecaj u okolici grada. Al-Šabab se bavi i krijumčarenjem šećera kroz Kismayo i Barawe, a roba u vrijednosti od stotina tisuća dolara svaki dan se prebacuje u Keniju. Snažna restrikcija vanjskih fondova treba se nastaviti. Zanimljivo je da su se retorika i djelatnost Al-Šababa promijenili nakon povlačenja etiopskih trupa 2009., što je za posljedicu imalo i pad izravnog davanja novca skupini. S druge strane, međunarodne snage bi trebale upozoriti UAE i Saudijsku Arabiju da prestane s izvozom šećera, na čijem krijumčarenju Al-Šabab zarađuje glavni novac.
Iako unutarnji frakcionizam, slaba međunarodna povezanost i ubojstva vodećih boraca pokazuju slabljenje Al-Šababa, unutarnje dinamike ove skupine pokazuju jaku volju za tranformacijom pokreta. Otkad je pao Kismayo Al-Šabab se počeo okretati drugačijoj taktici. Postavljanje cilja borbe protiv snaga Afričke unije na teritoriju tih država održava mogućnost da bi se Al-Šabab mogao pretvoriti u regionalnu organizaciju u čitavoj istočnoj Africi. Sve manje nacionalističkog somalijskog žara ukazuje na tu mogućnost. Kao što je napad u Keniji pokazao, ova transformacija može imati naročito velike posljedice za Nairobi. Al-Šabab nije u pokretu kako bi pobjedio, već da bi preživio, iznenadio i zadao smrtonosne udarce prije nego se ponovno vrati na noge. Dosadašnje viđenje Al-Šababa kao skupine u Somaliji se mijenja, i svoj apel više ne usmjerava Somalcima, već muslimanima diljem istočne Afrike, a posebice u Keniji.
U tom apelu Al-Šabab preuzima slike muslimanske ekonomske deprivacije, političke marginalizacije i društvene opresije, te poziva svoju braću po vjeri na oružani ustanak. U tom je smislu Al-Šababu od velike pomoći kenijska vlada i posebice kenijske sigurnosne snage, jer je njihov odnos prema muslimanskom stanovništvu plodno tlo da se razvije pobuna i podrška Al-Šababu. Otuđivanje i viktimizacija muslimanskog stanovništva šteti samoj kenijskoj vladi, koja pokušava osakatiti Al-Šabab vojnim akcijama na svojoj sjevernoj granici i na moru. Ekonomska cijena kenijskih intervencija je ogromna. Europska unija je odbila pomoći kenijskim trupama u Somaliji tijekom najnovijih operacija, nakon što je dala između 2007. i 2013. 356,7 milijuna eura. Umjesto gomilanja troškova koji štete kenijskom gospodarstvu, posebice izravnim stranim ulaganjima i turizmu, kenijske vlasti bi trebale pružiti ruku suradnje oporbenim kenijskim muslimanskim političarima i vođama, te zajedno raditi na rješavanju povijesnih nesuglasica i institucionalne marginalizacije muslimana na nacionalnoj razini, a posebice u Nairobiju, na obali, te na kenijskom sjeveroistoku.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
