"Službena svrha NATO-a bila je braniti Europu od ruskih hordi. Sada kada ruskih hordi više nema, NATO se treba raspustiti. No, nitko to nije ozbiljno niti predložio. Umjesto toga, NATO se odmah počeo širiti na istok, kršeći obećanje koje su dali Mihailu Gorbačovu, a od onda se njihova misija proširila cijelim svijetom te služi kao američka intervencijska snaga s ciljem osiguravanja globalnog energetskog sistema o kojem Zapad ovisi".
Ovo je komentar kojeg je 2010. iznio jedan od najistaknutijih intelektualaca našeg vremena, profesor Noam Chomsky. Nije jedini koji je, još od pada Berlinskog zida 1989., zagovarao raspuštanje ove vojne alijanse koja je izgubila svoju deklarativnu svrhu.
No, danas je 2014. i dok Europa sa strepnjom promatra razvoj krize u Ukrajini, NATO šefovi vjerojatno proživljavaju adrenalinsku euforiju na koju su čekali još otkako je pad zida u Berlinu označio i kraj jedne ere - ere s kojom su i oni trebali, ali nisu, nestati sa scene.
Ukrajinska kriza mogla bi biti nešto najgore što se Europi dogodilo u zadnjih četvrt stoljeća - za preko 2,000 mrtvih u toj zemlji već i jest - no za NATO lidere ovo je ostvarenje velikih poslovnih snova. Naravno da nisu počinili čin samoraspuštanja u trenutku ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke, nije im bilo ni na kraj pameti. Zapravo to je bio idealan trenutak - jedini pravi rival više ne postoji, a NATO je dobio globalni vojni monopol.
Kako ističe i Chomsky, NATO se od onda proširio diljem svijeta, gdje im se nešto nije sviđalo, to su rješavali silom, no cilj je uvijek bio i ostati će isti - "ognjem i mačem" provoditi neo-kolonijalizam jednog novog doba i pritom po mogućnosti jako dobro zaraditi.
Osiguranje energenata je visoko na popisu stvarnih ciljeva NATO-a, no to nije jedini cilj. Cilj je također silom potvrditi da su ljudi poput Francisa Fukuyame bili u pravu, no "kraj povijesti" ovdje dolazi u obliku Tomahawk krstarećih raketa i Raptor bespilotnih dronova.
Zauzimanje izvora energije je dio misije koja također uključuje i političku neo-kolonizaciju.
Pogledajmo povijest kolonijalizma, zanemarimo zemlje kojima su dodjeljivanji bahati nazivi poput "britanska", "portugalska", "njemačka" ili čija sve ne ova ili ona zemlja trećeg svijeta - sjetimo se zemalja s grbom, zastavom, himnom, predsjednikom, parlamentom i jezikom, koje su unatoč svemu tome itekako bile kolonije, ali bez bahatih naziva.
Pogledajmo zatim zemlje nakon NATO-ovih intervencija, točnije pogledajmo Malikija u Iraku, Karzaija u Afganistanu, cijeli niz novih premijera u Libiji (koji se tako brzo izmjenjuju da nitko više ni ne zna tko je današnji, a tko jučerašnji premijer). Nisu li ti rezultati zapravo novi oblici kolonijalizma?
Možda je potreban neki novi naziv, recimo kripto-kolonijalizam, kolonijalizam s prividom suvereniteta, neo-kolonijalizam itd. Opravdavati kolonijalizam, kako god se on nazivao, je nakaradno. No, zašto onda toliki i dalje opravdavaju (pa i zazivaju i potiču) neo-kolonijalizam?
To su jako zanimljive pojave jer kada stvari raščlanimo postati će nam jasno kako najveći problem u današnjem svijetu nije nužno sam kolonizator, već činjenica da njegove poteze otvoreno podržavaju mnogi (pa i u samim kolonijama).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
