Prošlo je više od pola stoljeća otkako je kubanski narod pod vodstvom revolucionara srušio diktatorski režim pro-američkog despota Fulgencia Batiste. Kuba možda nije udžbenički primjer "socijalističkog raja", ali je još uvijek suverena zemlja koja se trudi ostvariti napredak unatoč rigoroznom američkom embargu koji već desetljećima guši njen ekonomski razvoj. Uz sve svoje prednosti i mane, Kuba je zahvaljujući Revoluciji danas i dalje neovisna zemlja, dok je u vrijeme Batiste bila veliko odmaralište i gigantski bordel za američku mafiju.
Više od pola stoljeća kasnije, četvrt stoljeća od kraja Hladnog rata, SAD još uvijek nije u stanju prihvatiti činjenicu da je Kuba slobodna zemlja i da je mora ostaviti na miru. Prijeti li Kuba nekome? Vojno? Ekonomski? Pa čak i ideološki? Nipošto. Koliko je uopće apsurdno danas jednu otočnu karipsku zemlju smatrati "prijetnjom" najvećoj ekonomskoj i vojnoj sili svijeta?
Uz sve globalne situacije gdje se dominaciji SAD-a zaista stvaraju prijetnje, pretpostavili bismo kako se Washington jednostavno nema vremena baviti Kubom koja više ni ne mari za ideološke konflikte već samo gleda kako preživjeti. Ali ne, nema mirovanja - antagonizam prema Kubi od strane svih američkih administracija, otkako su na Novu godinu 1959. Fidel Castro i Che Guevara ušli u Havanu te tamo dočekani od strane kubanskog naroda kao heroji i osloboditelji, jednostavno ne miruje.
Pa čak i kada bivaju raskrinkani pred cijelim svijetom zbog svojih učestalih i infantilnih pokušaja rušenja kubanske vlasti, odmah se kreće u smišljanje novih ideja, novih metoda poticanja nemira i u konačnici organizacije prevrata u Havani. Koliko je tek apsurdno kada iz Washingtona danas poručuju Rusiji da ona i dalje živi u Hladnom ratu, kada pojedine američke subverzivne agencije kao da nemaju pametnijih ideja nego kovati nove i domišljate zavjere protiv Kube, a da ni ne spominjemo kako SAD i dalje drži - neki će reći pod okupacijom - zaljev Guanatanamo na teritoriju Kube u kojem je otvoren zloglasni zatvor koji trajno ruši američki imidž zemlje koja diljem svijeta propagira ljudska prava.
Na prvoj liniji anti-kubanskog djelovanja i dalje je američka državna agencija USAID (Američka Agencija za Međunarodni Razvoj) iza čijeg se zgodnog naziva krije stroj permanentne političke destabilizacije svega što se na bilo koji način može protumačiti kao ne u potpunosti podobno američkim interesima. Ista će bez problema financirati sve što se financirati da ako pritom postoji ideološki kontekst.
Ove godine otkrivena je zavjera USAID-a protiv Kube - organizirali su internetski servis nalik na Twitter gdje su mladi Kubanci mogli razmjenjivati poruke, čitati o vijestima iz sporta itd. Plan je bio da ih se malo po malo "obrađuje" i navodi na pobunu protiv vlasti. Projekt nije uspio i cijela zavjera je u konačnici izašla u javnost (vidi: Otkrivena do sada najpodlija američka zavjera protiv Kube: USAID putem servisa nalik Twitteru pokušao potaknuti "Kubansko proljeće").
Ovo je zaista podla zavjera, jer pitanje se postavlja - kako onda imati slobodu govora u zemlji koja je na direktnoj meti američkih uplitanja ovakve vrste? O tome se uopće ne vodi debata, a trebala bi. Primjerice, u Rusiji je ovih dana na snagu stupio zaista rigorozan zakon prema kojem bi svi blogeri s preko 3,000 čitatelja dnevno morali se prijaviti s osobnim podacima i drugim detaljima, a također se uvode i pojedine druge zabrane.
Radi se o očitom pokušaju kontroliranja slobode govora od strane ruskih vlasti, točnije radi se o pokušaju gušenja bilo kakve kritike na račun vlasti. To je jednostavno činjenica i takvi potezi se moraju osuditi jer vode u slijepu ulicu jednoumlja i diktature, ali moramo biti korektni pa osuditi i ovakve zavjere koje stalno vrebaju s ciljem eksploatacije slobode govora.
To je debata koju moramo imati, jer gušenje slobode govora ne može biti adekvatan odgovor, ali infiltracije moraju također biti spriječene, jer u ovakvim slučajevima ne govorimo samo o nekakvom "blagom" skretanju pozornosti, širenju ideja koje eventualno imaju za cilj povećati nečiji ekonomski interes, ovdje govorimo o prevratničkim potezima koji u konačnici mogu izazvati oružane nemire, građanske ratove i opći kaos.
Zadnjih dana je donekle utihnula, no sjetimo se ogromne kampanje koja se posljednjih mjeseci vodila protiv Venezuele. Koliko se samo laži gomilalo protiv venezuelanskog socijalističkog vodstva, a jedna od najvećih je bila tvrdnja da u tom "režimu" nema slobode govora (!).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
