Ako je vjerovati mnogim ispitivanja ruskog javnog mnijenja tijekom niza godina, najveći politički uspjeh Vladimira Putina bez sumnje je vanjska politika. Npr. prema istraživanju Levada centra iz ljeta 2014. 30% Rusa je smatralo da je Putinov najveći uspjeh jačanje pozicije Rusije na međunarodnoj pozornici. Odmah nakon toga po važnosti slijedili su održavanje političke stabilnosti te reforma vojske i jačanje obrambenih kapaciteta zemlje. I tri godine kasnije istraživanje Pew centra potvrdilo je da Rusi i dalje smatraju vanjsku politiku Putinovim najvećim trijumfom. Čak 59% ispitanika smatra da Rusija igra važniju ulogu u svijetu 2017. nego desetljeće ranije. Oko 3/4 anketiranih odobrava odnose Moskve s Kinom i SAD-om dok oko 2/3 ispitanih ima pozitivna mišljenja o dogovorima Rusije s Europskom unijom i Ukrajinom.
Nakon raspada SSSR-a, prema mišljenju zapadnjaka, ruski vanjskopolitički status je postao loš jer se Rusija nije dobro integrirala u novi unipolarni svijet predvođen Sjedinjenim Državama. Prema mišljenju Rusa, položaj Rusije 1990-ih bio je namjerno loš, tj. Rusiji se nije dopustila adekvatna integracija i kooperacija sa Zapadom radi namjere Amerikanaca da spriječe da Rusija ikad više dostigne status supersile. Da bi neka država bila svjetska sila prvo mora stvoriti povoljne uvjete u svojem izravnom okruženju. Nakon osamostaljenja 1991. Jeljcinova Rusija je imala toliko problema da je izgledalo da će se sama početi raspadati zahvaljujući pobunama u Čečeniji i drugdje te nije mogla voditi koherentnu politiku prema susjedima.
Dojmljiv i prvi važan Putinov trijumf je očuvanje regionalnih integracijskih organizacija kao što su Zajednica neovisnih država (ZND) i Kolektivna sigurnosna sporazumna organizacija. Politika Moskve prema bivšim sovjetskim republikama tijekom 1990-ih bila je neodrživa i zrela za promjene a to je postalo kristalno jasno tijekom Putinova prvog predsjedničkog mandata. Jedino je bilo pitanje kakva će politika uslijediti. Rusija je promijenila narav tih organizacija kako bi se postavila kao nesporni lider i opskrbljivač energentima za svoje susjede i saveznike.
Drugo veliko Putinovo postignuće je uspješan otpor Narančastim revolucijama u ruskom okruženju. Kad su zahvaljujući snažnoj potpori Zapada u nizu država u ruskom susjedstvu na vlast došli antiruski režimi mislilo se da će doći do kraha odnosa Rusije s tim državama i prekida suradnje koja se uglavnom odvijala kroz ZND. Usto se mislilo da će doći do krize u samoj Rusiji. To se nije realiziralo. Neuspješna Revolucija tulipana u Kirgistanu 2005. koju je popratio kaos i neredi uplašili su narod i lokalne političke elite ali ojačali ruski položaj u Srednjoj Aziji. Obojene revolucije u Gruziji 2003. i Ukrajini 2004. izgubile su svoju privlačnost i zamah nakon posljedičnih negativnih događaja koji su kulminirali Gruzijskim ratom 2008. i ukrajinskom krizom 2014.
Ukrajinska odnosno krimska kriza postale su trećim trijumfom Putinove Rusije. Nakon tromjesečnih uličnih prosvjeda koje je otvoreno podržavao Zapad i svrgnuća Janukoviča činilo se da Ukrajina neumoljivo ide u NATO iliti američku sferu. Međutim, to se nije dogodilo. Da, nacionalistički prozapadnjački političari na čelu s Porošenkom su osvojili vlast u Kijevu, ali Putin je iskoristio moment i vratio matici zemlji nepravedno otrgnut teritorij Krima. Nepravedni transfer Krima 1954. Ukrajini poništen je i famozni polutok vraćen je Rusiji na oduševljenje tamošnjeg stanovništva. Tim potezom narod na Krimu dobio je zaštitu od ukrajinskih nacionalista a Rusija strateški iznimno važno uporište na Crnom moru. Pobuna naroda u Donbasu dogodila se spontano i na taj način isforsirala sporazume iz Minska koji jamče da će se u budućnosti Ukrajina federalizirati i vjerojatno biti most između Istoka i Zapada a ne kolonija posljednjeg. Uslijedile su sankcije koje su naštetile ruskom gospodarstvu ali su ga učinile otpornijim i prilagodljivijim na promjene.
Otpor NATO savezu odnosno agresivnoj vanjskoj politici SAD-a u posljednjih 15-ak godina, Putinovo je četvrto postignuće koje koristi cijelom svijetu. Širenje NATO-a krajem devedesetih i tijekom 2000-ih zabrinjavalo je Ruse jer je vidljivo da je svrha proširenja opkoljavanje Rusije. Rusija je ojačala svoju vojnu moć i sposobnost duž svojih zapadnih granica. U Gruziji i Ukrajini zaustavljeno je širenje NATO-a kao i stvaranjem izvrsnih odnosa s članicama saveza kao što su Turska, Grčka, Mađarska, Češka, Slovačka. Postignuto je da Rusi imaju partnere u NATO-u koji se mogu založiti za njih odnosno umanjivati antirusku retoriku saveza. Rusija se danas uspijeva suprotstavljati NATO-u od Istočne Europe do Korejskoga poluotoka.
Peto postignuće je stvaranje novih međunarodnih organizacija kao što su Šangajska organizacija za suradnju (SCO), Europska ekonomska unija i BRICS. SCO (uspostavljen 2001.) predstavlja neku vrstu vojnog odgovora NATO-u jer aktivnosti SCO-a podrazumijevaju sigurnosne mjere za borbu protiv terorizma, separatizma, ali i vojne aktivnosti te ekonomsku i kulturnu suradnju. Kreiranje Euroazijske ekonomske unije (EAEU) 2015. predstavlja Putinov ekonomski odgovor Europskoj uniji ali i kineskom projektu Novog Puta svile. EAEU okuplja trenutno pet država članica: Rusiju, Kazahstan, Bjelorusiju, Armeniju i Kirgistan. Euroazijska unija se sastoji od integriranog tržišta od 183 milijuna ljudi i 4 bilijuna dolara BDP-a u smislu kupovne moći (PPP). Ona uvodi slobodno kretanje robe, ljudi, usluga, kapitala i podrazumijeva zajedničke makroekonomske politike i sl. Za razliku od onoga što neki analitičari govore EAEU nije novi Sovjetski Savez već ekonomski savez gospodarstava koje rastu i koja su međuovisna te se nadopunjuju. Unija je bitna da se ruski utjecaj učvrsti na prostorima Srednje Azije i da služi kao most prema ostatku azijskih država.
"BRICS je ključan element nastajućeg multipolarnog svijeta... Mnogi su dugoročni faktori koji pogoduju uspjehu BRICS-a. U zadnja dva desetljeća ekonomije Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike bile su predvodnice svjetskog ekonomskog rasta". Izjavio je Putin početkom 2013. BRICS je zaista očaravajući projekt koji se može tumačiti kao najveća protuteža američkoj dominaciji u svijetu, najuvjerljiviji odgovor koji negira američku hegemoniju ili osovinu Washington-Bruxelles. BRICS (uspostavljen 2010.) je ruski i kineski odgovor na G7 i uspješan je. Države članice BRICS-a imaju zajedno i veći BDP i broj stanovnika od država G7. Može se reći da su upravo te super velike države novi pokretači svjetskog gospodarstva u globalizacijskim trendovima.
Šesto postignuće: Sirija. Ruska intervencija u Siriji koja je započela ujesen 2015. pokazala je da se Rusija još jednom nakon Ukrajine uspješno suprotstavila američkim geostrateškim planovima za ovladavanje nad ključnim dijelovima svijeta. Sirija je trebala postati još jedna poslužna država unutar američke sfere utjecaja ne zato da se svrgne "krvavi diktator" Assad kako bruje zapadni mediji i zaštitio sirijski narod, već zato da se postignu glavni ciljevi: zauzimanje nafte, prirodnog plina, strateški važnog položaja na Bliskom istoku, opkoljavanje Rusije s juga i pritisak na Kavkazu. Naravno, tu su i ciljevi Saudijske Arabije, Izraela i drugih. U tim naumima su Amerikanci i njihovi partneri bili spremni i koristiti usluge radikalnih džihadista sve dok se oni nisu okrenuli protiv samih pokrovitelja. Putinova Rusija spasila je Siriju, ostatak regije i svijet od trijumfa monstruoznog kalifata. Drugim riječima, Rusi su razbili kalifat, pomogli da se oslobode stotine i tisuće sirijskih gradova i sela i tako sačuvali živote milijuna.
Sedmo postignuće: Putin's pivot to Asia iliti Putinovo okretanje prema Aziji. Posljednjih 10-ak godina pokazalo je da Rusija počinje ponovo biti globalna sila koja neće ovisiti samo o Zapadu već će koristiti sve potencijale i prostranstva koje Azija nudi. Azijci imaju drukčija vrijednosna stajališta i poglede od zapadnjaka - tj. veći su pragmatici. Države poput Kine, Indije, Vijetnama i Sjeverne Koreje ne postavljaju uvjete suradnje koji se odnose na demokraciju i stanje ljudskih prava. Uspostava strateškog partnerstva s Kinom doista uvelike mijenja svjetske odnose. Rusi Kinezima prodaju oružje i vojnu opremu te energente a Kinezi ulažu u mnogobrojne projekte u Rusiji, opskrbljuju Ruse proizvodima i robom široke potrošnje, a trgovinska plaćanja se odvijaju u rubljima i yuanu što smanjuje ovisnost o dolaru. Rusija daje potporu Kini u spornom Južnom kineskom moru, a Kina Rusija u Siriji i Ukrajini. Putin je povratio i učvrstio više nego dobre odnose s Indijom koja svojim brojnim resursima pomaže ruskom gospodarstvu da lakše prebrodi zapadne sankcije. Vijetnam i Sjeverna Koreja imaju sve bolje odnose s Moskvom a Rusija se nameće kao sve važnija država u rješavanju krize na Korejskom poluotoku. Filipini, Afganistan, Pakistan postaju sve jače uporište Rusije kao i super razvijeni Japan i Južna Koreja. Sve te države žele manje ovisiti o Americi tj. žele imati više alternative.
Posljednjih petnaestak godina primjetan je trend nedvojbenog jačanja utjecaja Moskve diljem Latinske Amerike koja predstavlja osmi Putinov trijumf. Nakon raspada SSSR-a devedesetih godina neovisna Rusija imala je brojne unutarnje probleme i htjela je poboljšati odnos sa SAD-om pa si nije mogla priuštiti prekomorske avanture na tako dalekim područjima. Tijekom Hladnog rata, SSSR je bio moćan u Latinskoj Americi a moderna Rusija uspjela je nastaviti tim putevima prkošenja Americi u njenom dvorištu. U ispitivanju ruskog javnog mnijenja 2016., Kuba, Venezuela i Brazil našli su se na listi top 10 država prijateljski raspoloženih prema Rusiji. Ruska tv postaja RT na španjolskom emitira program koji je dostupan gledateljima u skoro cijeloj Zapadnoj hemisferi. Zemljama Latinske Amerike Rusija je važna jer im može zaštititi suverenitet i pružiti zaštitu od američkog uplitanja, ali i kao važno tržište gdje mogu izvoziti svoju robu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
