Jučerašnji izbori za Europski parlament potvrdili su pojedine trendove koji su u europskoj politici postali očiti. Dvije pobjede koje će imati najveći utjecaj na daljnji razvoj politike njihovih zemalja su svakako pobjeda desničarske stranke Nacionalni Front u Francuskoj i ljevičarske SYRIZA-e u Grčkoj.
Za one koji preferiraju centrističku politiku ovo su pobjede "ekstremnih" stranaka, mada takva klasifikacija nije baš primjerena - barem kada govorimo o najvećim pobjednicima desnice (FN) i ljevice (SYRIZA). Nacionalni Front (FN), kojeg predvodi Marine Le Pen, uvelike je "ublažio" svoju retoriku, taman toliko da desničarski populizam odradi posao prikupljanja glasova desničara. Da kojim slučajem stranka nije toliko žestoko anti-imigrantski nastrojena, vjerojatno bi je se opisivalo kao konzervativnu struju koja zagovara ekonomski protekcionizam.
FN svakako zaokreće Francusku snažno udesno, što će u tom pravcu povući i druge vodeće stranke, svakako i vladajuću "Socijalističku Partiju" koja je zapravo, ako zanemarimo posve neprikladan naziv, također desničarska stranka - dovoljno je samo osvrnuti se na njihovu ekonomsku politiku i odnos prema francuskim radnicima.
Zanimljiva je evolucija FN-a. Stranka je osnovana 1972. i tada je nedvojbeno bila znatno radikalnije desna stranka od aktualnog izdanja. No, ranih godina pitanje imigracije gotovo da i nije bilo u fokusu FN-a, dok danas to postaje jedno od centralnih platformi na kojoj dolaze do glasova.
Otpor prema imigraciji javlja se u svakoj nacionalnoj državi u trenutku ekonomske krize. Ovo je temeljni faktor na koji se tada nadovezuju brojne druge, navodno negativne, karakteristike imigracije. U prvi plan se guraju pitanja koja su, objektivno gledajući, posve nebitna za status radnika, no igra se na trivijalne emocije, osjećaj nacionalne pripadnosti i sve češći otpor prema tzv. "multikulturalizmu".
Kada je riječ o animozitetu prema imigrantima, Francuska je izuzetno licemjeran primjer. Primjerice, zadnji val imigranata u Francusku stiže masovno iz Libije. Za one koji jako kratko pamte, Francuska je bila na čelu agresorske koalicije, zajedno s SAD-om, Britanijom i NATO paktom, u razbijanju Libije - jedne od najprosperitetnijih i, što je za Europu dakako još i važnije, jedne od najstabilnijih zemalja Afrike. Pokojni libijski lider Muammar Gaddafi je čak, mogli bismo reći, odrađivao "prljavi posao" za Europu na način da je sprječavao masovnu imigraciju iz ostatka Afrike dalje prema Europi.
Francuska je razbila Libiju i pretvorila je u kaos pod vodstvom njihovog predsjednika Nicolasa Sarkozya. Njegov nasljednik, krajnje nepopularan i političko-ekonomski krajnje nesposoban Francois Hollande, nastavio je sličan trend vojnim angažmanima u Maliju i SAR-u.
Masovna imigracija siromašnih Afrikanca prema Europi uvelike je proizvod agresivnosti, eksploatacije i destruktivnosti te iste Europe prema Crnom kontinentu. Nemoguće je gledati na masovnu imigraciju bez shvaćanja ovih uzročno-posljedičnih veza. Dakako, imigranti ne stižu u Zapadnu Europu samo iz Afrike, mnogi dolaze i iz pravca Istočne Europe. Što reći po tom pitanju? Zar nije i Istočna Europa uvelike žrtva jedne druge vrste agresije Zapada? Nakon rušenja (ili razbijanja, kako želite) socijalističkog bloka uvezena je Zapadna ekonomija koje se svodi na masovnu privatizaciju u prvom redu kako bi otvorila prostor ulasku Zapadnog kapitala.
Milijuni obespravljenih radnika Istočne Europe ne planiraju tek tako ispružiti se i umrijeti - u ljudskoj je naravi da se bori za život i preživljavanje pod svaku cijenu. Svi bi oni, barem ogromna većina, puno radije živjeli i radili u svojoj zemlji i među svojim ljudima, samo da imaju prilike. No, što Zapad čini? Pogledajmo samo najmnogoljudniju zemlju Istočne Europe, Ukrajinu. Zapadne sile toliko su panično reagirale na sasvim logično okretanje Kijeva prema Istoku (ne samo Rusiji, već i cjelokupnom globalnom fokusu koji se nezaustavljivo premješta sa Zapada na Istok) da su potaknuli oružani državni udar proveden od strane najreakcionarnijih snaga. Zemlja je sada u kaosu, na rubu općeg građanskog rata.
Kada krene val izbjeglica na francuskoj granici će ih dočekati pristaše Marine Le Pen. Stvari uvijek treba gledati u maksimalno širokom spektru, naročito kada je riječ o imigraciji - nedopustivo je odbaciti cijelu priču o uzrocima. Ako FN zaista želi smanjiti imigraciju iz nekakvih ekonomskih razloga, onda bi prvi potez zaista trebao biti rušenje aktualne vlasti - što je Le Pen donekle i sugerirala nakon jučerašnje pobjede na izborima za EU Parlament.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
