Trans-jadranski Plinovod (Trans Adriatic Pipeline ili TAP) veliki je projekt koja ima za cilj transportirati plin iz Kaspijskog mora, točnije iz Azerbajdžana, prema Grčkoj, tada preko Albanije preko Jadrana do Italije i dalje prema zapadnoj Europi.
Cilj projekta, kao i drugih koji su zadnjih godina predlagani, ima ekonomske, ali i političke, značajke. Štoviše, moglo bi se reći kako se ekonomija i politika u slučaju TAP-a preklapaju. Naime, još 90-ih godina Europa je počela razmišljati o tome kako da postane manje ovisna o ruskom plinu. Godine su prolazile i izgleda kako je Europa pomalo i zaboravila na tu "misiju", ili nije smatrala da je ovisnost o ruskom plinu toliko hitan i veliki problem.
No, Europa je poprilično slaba kada treba donositi dugoročne odluke o vlastitom interesu te često previše, i na vlastitu štetu, popušta pred američkim pritiskom. Washington pak uvijek radi u jednom interesu - interesu Washingtona. Činjenica da Rusija i Europa dobro posluju, a poslovali su dobro sve do nedavno, ljuti SAD ne samo zato što želi napakostiti Rusiji (mada je i to nastojanje uvijek prisutno), već i zbog činjenici da se radi o jednom ogromnom poslu iz kojega su oni doslovno u potpunosti isključeni.
Koji je u tom slučaju američki geopolitički "end game"? Po mogućnosti potpuno izolirati Rusiju od Europe, prekinuti sav dotok ruskih energenata te pritom znatno oslabiti Rusiju, ali u isto vrijeme otvoriti i sebi jedno novo veliko tržište. Zašto onda potiče Europu na alternativne rute koje možda uopće neće biti dovoljne za snabdijevanje europskog zahtjevnog energetskog tržišta? Upravo zbog toga, da može primjerice uskočiti s vlastitim plinom iz škriljca.
Ako pak pritom dođe do oslabljenja i Europe i Rusije, tim bolje za Ameriku - dva potencijalno jaka konkurenta manje. Nema sumnje da u SAD-u ima i radikalnijih zagovornika ovakve teorije koji ne samo da bi željeli ekonomski raskol na relaciji Rusija-Europa, već možda i rat između ovih sila. No, ipak se može pretpostaviti da tolika ludost u Europi ne postoji, mada ova opasnost uvijek prijeti.
Nadalje, SAD aktivno radi na opstrukciji ruskog plinovoda Južni tok, to je apsolutni prioritet jer je isti u totalnoj kontradikciji s gore iznesenim ambicijama koje imaju za cilj odvojiti Europu od ruskog plina. SAD se kontra Južnog toka angažirao na dva načina - direktno, vršeći pritisak na Vlade zemalja kroz koje bi Južni tok trebao prolaziti, te indirektno, tj. putem posrednika, Bruxellesa, tražeći sve agresivnije da europske institucije otpišu Južni tok kao nešto neprihvatljivo.
Južni tok, planirana ruta (izvor karte: Gazprom)Sve su to i više nego jasne činjenice, a cijela parada oko Ukrajine, ljudskih prava, propagande, demokracije itd. su samo popratne poluge u ostvarenju ekonomskih interesa. Oligarhijsko pogonjeni režimi istočne Europe jesu ono što jesu i tu nema nikakvih velikih iznenađenja, no SAD je taj koji neprestano gubi ideološki sraz upadajući stalno u vlastito licemjerje. Aktualni sukob u Ferugusonu je nešto što bi moglo opasno eskalirati, to nije situacija oko koje bi trebalo likovati, no nju je ipak nemoguće ne spomenuti u kontekstu američke licemjerne politike koja se upravo u ovakvim situacijama razotkriva. Militarizirana policija, oklopna vozila, u gradiću od svega 20 tisuća ljudi, zapravo i previše otkriva.
No, vratimo se na energetiku. Veliki plinski projekti o kojima govorimo imaju za cilj "adresirati" europsku ovisnost o ruskoj energiji, no pritom govorimo i o ekonomskim interesima onih koji bi u istima sudjelovali, a naročito onih koji bi ih izvodili. U tom kontekstu dolazimo do žestoke konkurencije koja se vodila za dovođenje plina iz Kaspijskog mora preko Gruzije i Turske do Europe. Dva projekta su pritom ključna - spomenuti Trans-jadranski Plinovod i plinovod Nabucco. Drugi je propao, a o razlozima ćemo nešto kasnije.
Uvod u TAP
Projekt TAP je prvi put najavljen 2003. godine od strane švicarske energetske kompanije EGL Group (ime kompanije je danas Axpo). Istraživanje o izvedivosti projekta dovršeno je do proljeća 2006. te su tada predstavljene dvije potencijalne rute:
1) sjeverna ruta kroz Bugarsku, Makedoniju i Albaniju
2) južna ruta kroz Grčku i Albaniju
U konačnici je odabrana južna ruta TAP-a kao bolja opcija. 2008. EGL Group se udružuje s norveškom energetskom kompanijom Statoil kako bi zajedno izgradili, i kasnije upravljali, plinovodom TAP. U ljeto iste godine podnose zahtjev grčkim vlastima za izgradnju sekcije od 200 kilometara kroz Grčku do grčko-albanske granice. Iduće godine počinju istraživanja na prostoru Jadrana po pitanju izgradnje sekcije koja bi spajala Albaniju s Italijom.
TAP će povezivati Grčku (spajanjem na turski TANAP) i Italiju preko AlbanijeU ožujku 2009. Italija i Albanija objavljuju međudržavni ugovor u kojem se projekt TAP ističe kao "projekt od zajedničkog interesa obje zemlje". U siječnju iduće godine stvar ide korak dalje - TAP službeno otvara urede u Italiji, Albaniji i Grčkoj.
Do 2012. u konzorcij se uključuju i drugi veliki energetski igrači kao što su BP, SOCAR i Total S.A. s opcijom da ubuduće mogu preuzeti do 50% udjela u projektu. U studenom 2013. TAP konzorcij potpisuje ugovor s Trans-anadolijskim plinovodom kako bi se uspostavila kooperacijska mreža između dvije strane.
TAP i Nabucco - sraz veći od plinovoda
Ono što priču oko TAP-a čini zanimljivom je njegovo rivalstvo s projekom Nabucco, odnosno s kraćom verzijom koja se često naziva Nabucco Zapad.
Oba projekta imala su za cilj transportirati plin iz Kaspijskog mora u Europu, no koja je bitna razlika? Dakako, "Europa" je širok pojam i pitanje postaje izuzetno političko kada je riječ o zemljopisnom aspektu rute plina koja stiže s istoka. Ovo je ključna stavka - Nabucco Zapad je imao za cilj plin provesti preko Turske ne u Grčku, što je slučaj s TAP-om, već sjeverno prema Bugarskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj. Zašto je to toliko bitno? Zato jer su ovo zemlje koje uvelike ovise o ruskom Gazpromu, dok se recimo jedna Italija može pohvaliti diverzitetom svojih energetskih izvora.
Planirane rute za TAP (smeđa boja) i Nabucco (crvena boja)U suštini mogli bismo reći kako je pobjeda TAP-a nad Nabuccom pobjeda zapadne Europe nad istočnom. Ona se ovime dodatno osigurava u slučaju da se u bliskoj budućnosti desi prekid dolaska plina iz Rusije, dok će zemlje poput Rumunjske, Bugarske i Mađarske i dalje biti u problemima.
SAD je, razumljivo, navijao za Nabucco jer bi taj projekt bio daleko snažniji udarac ruskom Gazpromu. Tu političku dimenziju svakako valja uzeti u obzir kada govorimo o višegodišnjoj žestokoj konkurenciji europskih energetskih giganata. U konačnici je presudnu riječ imao Azerbajdžan, gdje se i nalazi ključno plinsko polje Shah Deniz. Odabran je TAP, a Nabucco je neslavno propao.
TAP će svakako pridonijeti jačanju europske neovisnosti prema Rusiji, no istočna Europa od toga neće imati velike koristi, što pak može dovesti do toga da istočna Europa neće tek tako popustiti pred američkim pritiscima kada je riječ o mogućem odustajanju od ruskog Južnog toka.
Nabucco Zapad trebao je prolaziti kroz četiri zemlje koje poprilično ovise o ruskom Gazpromu
Naravno da stvari nisu toliko jednostavne, ali u najširem geopolitičkom smislu Nabucco bi bio američka pobjeda, dok je TAP plus Južni tok pobjeda Europe i Rusije.
Samim plinskim poljem Shah Deniz vlada moćan energetski konzorcij u kojem vlasništvo izgleda ovakvo:
- Britanski BP: 25,5%
- Norveški Statoil: 25,5%
- Azerbajdžanska državna naftna kompanija Socar (10%)
- Ruski Lukoil (10%)
- Iranski NIOC (10%)
- Francuski Total (10%)
- Turski TPAO (9%)
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
