Hitlerov Novi europski poredak – od teorije do prakse
Adolf Hitler u ulozi graditelja carstva. Možda takva formulacija ne odgovara slici koju imamo o Führeru, ali je zasigurno jedan od načina na koji je Hitler sam sebe percipirao, a i njegovi sljedbenici također. Nacionalsocijalisti su vjerovali kako je upravo njih sudbina odredila da uspostave carstvo koji će Njemačku uzdignuti do statusa svjetske velesile.
U središtu toga zamišljenog carstva Europa je zauzimala središnje mjesto. Za razliku od carske Njemačke, Hitlera i njegove suradnike nikad posebno nisu zanimala daleka prekomorska područja Afrike i Azije. Čak niti Sredozemlje ni Bliski istok im nije bio toliko zanimljiv na nesreću Benita Mussolinija i fašističke Italije kojima je to prouzrokovalo mnoge probleme.
Hitlerova europska politika je u povijesti poznata kao (nacistički) Novi europski poredak. U ovome tekstu prikazat će se Hitlerove koncepcije za Europu od teorije do prakse. Ovdje se neće posebno objašnjavati kako je Treći Reich vladao pojedinom državom u Europi već će biti prikazan Hitlerov odnos, poimanje i shvaćanje Europe te u konačnici realizacija Novog europskog poretka.
Nacisti nisu imali izravna iskustva prekomorskog kolonijalizma (osim carske Njemačke) koji bi im pokazivao put kako treba učinkovito postupati s kolonijama. U njihovom slučaju kolonije su bile osvojena europska područja. Tj. nacisti su tretirali pokorene narode na kolonijalnom principu. Kao temeljni model poslužila im je britanska kontrola Indije. Bili su impresionirani situacijom u kojoj je mala skupina britanskih administratora mogla uspješno upravljati cijelim indijskim potkontinentom. Za naciste imperij je bio ideal. Iliti formulirano iskrenije - žestoka fantazija rasne nadmoći, demonstracija junaštva političke elite sposobne vladati stotinama milijuna ljudi.
Teoretsko razvijanje nacističke europske koncepcije
1920-ih glavne nacističke brige bile su unutarnji i domaći problemi. Ipak, ekspanzija preko njemačkih granica iz 1914. s ciljem kako bi se okupilo Nijemce u granicama jedne države, bila je ključ Hitlerova programa. Takav pristup podrazumijevao je obračun s Ligom naroda i Silama Antante koje su kreirale i stajale iza uređenja srednje i istočne Europe. To je uostalom značilo i obračun s Rusijom. Hitlerova vizija Lebensrauma bila je bazirana jednako na antiboljševizmu kao i na ideji da su Nijemci i Slaveni protivnici jedni drugima u ekonomskoj i geopolitičkoj borbi za Euroaziju. Zemljište je bilo potrebno ne samo kako bi se okupilo sve etničke Nijemce pod političkom vlašću Reicha već i kako bi se premjestilo višak njemačke populacije unutar postojećih granica.
Adolf Hitler s pripadnicima NSDAP-a 1926.
Iako njegovo antirusko uvjerenje nikad nije nestalo, Hitler je počeo sve više govoriti o Europi kao takvoj. To je posebno bilo vidljivo u njegovoj neobjavljenoj Drugoj knjizi iz 1928. U tim trenucima Staljinova nasilna industrijalizacija je bila još nekoliko godina u budućnosti. Tih godina Charlie Chaplin i Henry Ford su komično prikazivali ideju da val američkog kapitala preplavi Europu koja se još oporavljala od Velikog rata.
Ono što je Sjedinjene Države činilo jedinstveno moćnim u Hitlerovim razmišljanjima nisu bili samo površina teritorija i mnogobrojni resursi već ljudski potencijali. Za nacističkog lidera 'istinska europska kolonija' SAD su privukle 'najbolje nordijske snage' kao imigrante preko Atlantika. Usto, bili su povučeni koraci u vidu imigrantskih kontrola kako bi se spriječilo 'onečišćenje' Amerike rasno inferiornim imigrantima iz istočne Europe. Ukratko, Amerika je za Hitlera predstavljala geopolitički ideal jer je ona nadvladala manjak hrane i prijetnje rasnoj čistoći. Dodatno divljenje pridonijeli su eugenički pokusi u Americi dvadesetih godina.
Kako bi Europa trebala odgovoriti Americi? Ne, Hitler je inzistirao, kroz asocijaciju nacija-država. Svaki pokušaj uspostavljanja Sjedinjenih Država Europe glatko je odbacivao. 'Formalna unija europskih naroda - napisao je - bila bi prisiljena na propast ako bi se pokušala realizirati kroz demokratske i mirnodopske napore'. Također smatrao je kako nije mogla postojati takva zajednica osim ako se ne bi ostvarila kroz rat. Štoviše, bez rasne čistoće poput one američke, ujedinjena Europa bi samo proizvela oslabljenu paneuropsku zbrku. Za Paneuropski pokret Führer nije osjećao ništa izuzev prezira. Ništa začuđujuće kad se zna da je osnivač tog pokreta Richard von Coudenhove – Calergi pozdravljao rasnu raznolikost Europe i smatrao Židove 'duhovnim plemstvom' Europe.
U 1920-im godinama, Hitler je vjerovao europskoj ideji koja bi počivala na slobodnim i neovisnim nacionalnim državama čija se područja interesa ne preklapaju i precizno su definirana. S prolaskom vremena i jačanjem Njemačke nacistička retorika se promijenila u više imperijalistički i autoritarni model. Čak i u ranijoj koncepciji sustava država pod njemačkom hegemonijom može se detektirati strah zbog granica i etničkog miješanja. Hitler se uzrujavao mišlju kako će svaka država koja bude u ulozi kontinentalnog lidera biti izložena rasnoj prijetnji. On je želio voditi Europu a ne 'zaraziti' se njome.
Detaljniji pogled na problem upućuje da je Hitler bio duboko sumnjičav oko namjera njemačkih susjeda. Nije želio ovisiti o njima te ih nije smatrao partnerima. Kad se to zna onda se vidi kako je priča o slobodnim i neovisnim europskim državama bila varka. Iz dodatnog razloga jer je nacionalsocijalizam bio oporba i američkoj liberalnoj demokraciji i sovjetskom boljševizmu. Formalno je nacističkom vođi bilo lako govoriti u europskim terminima, no njegova jedina obveza i posvećenost bila je prema njemačkom narodu.
1930-ih godina Nijemci su zaostajali za Amerikancima koji su izgradili svoje carstvo od istočne do zapadne obale sjeverne Amerike. Također su zaostajali za Britancima i Francuzima koji su ugrabili velike dijelove Azije i Afrike po svršetku Prvog svjetskog rata. U novije doba Japanci su osvojili Mandžuriju 1931, a Talijani su 1935. izvršili invaziju na Etiopiju. Njemačka je morala nadoknaditi izgubljeno vrijeme i izgubljene resurse.
Nacistički diktator je vjerovao kako Nijemci moraju biti uvježbani da bi stekli potrebne upravljačke vrline koje bi omogućile Njemačkoj da efikasno vlada velikim i prostranim područjima. Sve s ciljem kako bi Reich konkurirao drugim velesilama u utrci za pribavljanje globalnih resursa. Zato je okupio mnoge savjetnike od bivših carskih njemačkih do britanskih i francuskih.
Nacistički plakat iz 1920-ih prikazuje Weimarsku Njemačku u bijelom koja je osuđena na propast jer ima vojsku od samo 100 tisuća vojnika
Europska ili svjetska dominacija?
Koliko su daleko sezale Hitlerove ambicije? Pitanje je koje dijeli povjesničare. 'Danas je Njemačka naša, a sutra cijeli svijet' – pjevala je Hitlerova mladež. No koji snovi su uistinu ležali u Hitlerovom umu teško je sa sigurnošću reći. Nitko ozbiljan više ne vjeruje da je bio običan pragmatik bez ikakvog vanjskopolitičkog programa. No je li stvarno predvidio kampanju osvajanja svijeta? Smatrajući da su apetiti Trećega Reicha bili doslovno neograničeni, neki povjesničari ističu pomorske pripreme za transatlantski sukob i ističu kako je Hitler bio vođen vanjskopolitičkim programom konfrontacije sa SAD-om koji datira još iz dvadesetih godina. Drugi sumnjaju da su stvari otišle toliko daleko te naglašavaju Hitlerovu fiksaciju usmjerenu prema Europi i ekspanziji prema istoku, tj. Lebensraumu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
