Dvadeseto stoljeće je bilo najkrvavije stoljeće u povijesti čovječanstva. To su stoljeće obilježile stalne krize, sukobi, ratovi, pregovori, novi ratovi, eksploatacije ugnjetavača i borba potlačenih za svoja prava. Prošlo stoljeće je obilježeno totalitarizmima. Iznad svih nacifašizmom i komunizmom. Simboli tih dvaju totalitarizama su utjelovljeni u dva gotovo mitska lika: Adolf Hitler i Josif Staljin. Njih dvojica su dominirali poviješću dvadesetog stoljeća više nego bilo koji drugi vođe demokratskih ili totalitarnih zemalja.
Hitler i Staljin su poznati po tome što su bili veliki rivali koji su vodili najveći rat u povijesti čovječanstva od 1941. do 1945. u kojem je istrijebljeno 30-ak milijuna ljudi. No osim što su bili rivali, Hitler i Staljin bili su i saveznici. Saveznici, partneri i suradnici bili su formalno-pravno od kolovoza 1939. do lipnja 1941. No, i prije i poslije tog perioda dva diktatora divili su se jedan drugome te su svojim potezima često si išli u prilog.
U ovome radu pokušat ćemo objasniti njihovu službenu 22-mjesečnu suradnju i savezništvo u prvoj fazi Drugoga svjetskoga rata koje je objema stranama donijelo ogromne koristi ali i glavobolje. Ponajviše ćemo staviti naglasak na Poljsku na kojoj se najbolje mogu usporediti dvije diktature. To savezništvo će neki moderni povjesničari nazivati Paktom vragova. Takve kvalifikacije bi u ozbiljnom pisanju trebalo izbjegavati, a javnost informirati o činjenicama i događajima. Na publici je kako će interpretirati navedene događaje.
Staljin i Hitler – povijesni fenomeni
I Staljin i Hitler bili su mnogo više od pukih negativaca, zločinaca i osvajača. Da nisu imali detaljno izrađen politički program, ideje, šarm i političku inteligenciju nikada ne bi imali masovnu potporu dvije najmoćnije europske države.
Turbulentni Prvi svjetski rat, njegovo odvijanje i rasplet, ponudio je mogućnost dolaska na vlast radikalnoj ljevici i desnici u Rusiji i Njemačkoj. Carski ruski režim je usred rata 1917. pogodila boljševička revolucija koja je dovela do smjene potrošenog i trulog carskog sustava te do uspostave prve totalitarne države u 20. stoljeću.
Zanimljivo da je Njemački Reich Wilhelma II. trasirao put stvaranju sovjetskog sustava u Rusiji tako što je dopustio i financirao put Vladimira Lenjina iz Njemačke u Rusiju u proljeće 1917. Bez Lenjina u Petrogradu vjerojatno ništa ne bi bilo od Oktobarske revolucije. Lenjina je 1924. naslijedio Staljin koji je preuzeo vodstvo partije i sovjetske države.
Njemački poraz u Prvom svjetskom ratu i nepravedni uvjeti Versajskog poslijeratnog poretka, a kasnije i Velika gospodarska kriza, omogućili su dolazak na vlast radikalno desnim Hitlerovim nacionalsocijalistima 1933. Staljin i Hitler (kontra)produkt su Prvoga svjetskog rata odnosno njegovih posljedica.
Njemačko-sovjetska suradnja 1921.-1933.
No i prije dva diktatora Nijemci i Rusi su imali dugu povijest zajedničkog sporazumijevanja i suradnje. Jedna u nizu takvih suradnji bila je odmah nakon rata. Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća i Sovjetski Savez i Weimarska Njemačka bili su prognanici na sceni međunarodne politike. Sovjeti zbog Oktobarske revolucije i uspostave komunističkog režima koji je uslijedio, a Njemačka zbog poraza u Prvom svjetskom ratu i krivnje za isti.
Dvije prognaničke države su po prvi put uspostavile kontakte 1921. godine, a godinu dana kasnije započeli su vojnu suradnju. U kolovozu 1922. potpisali su međunarodni ugovor gdje je dogovorena vojna suradnja između njemačkog Reichswera i sovjetske Crvene armije. Drugi ugovor je potpisan o ožujku 1926. u Berlinu gdje su postojeći programi suradnje prošireni. Svaka strana je posjedovala ono što je druga strana očajnički trebala. Sovjetima je trebao pristup naprednim vojnim tehnologijama i vojnom znanju, a Nijemcima je trebao prostor na kojem bi testirali i razvijali svoja oružja i taktiku a to im je bilo onemogućeno Versajskim ugovorom.
Međunarodna situacija je natjerala Nijemce i Sovjete na suradnju pošto drugog izbora nisu naročito ni imali. Pobjedničke sile - Velika Britanija, Francuska i Sjedinjene Države – izolacijom Njemačke i Rusije željele su ostvariti svoje političke i ekonomske interese. No Berlin i Moskva su surađivali na obostrano zadovoljstvo.
Tenkovska škola Kama u Kazana u Rusiji gdje su se uvježbavali njemački tenkisti 1929.-1933.
Prekid suradnje i zahlađenje odnosa Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza
Međutim, sve se promijenilo s dolaskom nacionalsocijalista na vlast u Njemačkoj početkom 1933. godine. Vojna suradnja je prekinuta, a odnosi između dvije države su se naglo pogoršali. Sovjetski čelnici su bili puno više nego zapadni državnici impresionirani porukama koje je novi njemački kancelar Adolf Hitler iznio u svojoj programatskoj knjizi Mein Kampf.
'Ako govorimo o zemljištu u današnjoj Europi, na umu nam mogu biti samo Rusija i njezine vazalne pogranične države... Stoljećima je Rusija crpila hranu iz germanske jezgre svojih gornjih vodećih slojeva. Danas se ta jezgra može smatrati gotovo posve iskorijenjenom i zatrtom. Zamijenio ju je Židov... On sam po sebi nije element organizacije nego ferment raspada. Divovsko carstvo na istoku zrelo je za propast. A svršetak židovske vladavine u Rusiji bit će ujedno svršetak Rusije kao države.' To je Hitlerov citat iz njegove knjige Mein Kampf objavljene sredinom dvadesetih godina. Neprikriveno je iskazana želja za uništenjem Rusije i njezinog političkog sovjetskog sustava kako bi se istočni europski teritoriji pripojili Njemačkom Reichu. Naravno da su takvi stavovi izazivali jezu i strah među sovjetskim vodstvom ali i širokom populacijom.
Na Kongresu Sovjeta u siječnju 1935. predsjednik vlade SSSR-a Vjačeslav Molotov upozorio je delegate da je Hitler javno iznio namjeru teritorijalnog osvajanja na istoku. Kada je početkom 1937. godine Joseph Davies došao u Moskvu kako bi preuzeo poziciju veleposlanika Sjedinjenih Država, otkrio je da se svi razgovori vrte oko moguće njemačke prijetnje. Maxim Litvinov, sovjetski komesar (ministar) vanjskih poslova, objasnio mu je kako Hitlera vodi pohlepa za osvajanjem i dominacijom u Europi. Budući da su se međunarodne okolnosti 1930-ih godina promijenile, SSSR je bio prisiljen napustiti svoj položaj izolacije na međunarodnoj sceni.
Sovjetski Savez izlazi iz izolacije
Suočen s agresivnim imperijalističkim Japanom na istoku i s neprijateljskom nacističkom Njemačkom na zapadu, Josif Staljin je morao poboljšati odnose s toliko omraženim imperijalističko-kapitalističkim zapadnim državama: Francuskom i Velikom Britanijom. Cijena koju je SSSR morao podnijeti da bi mogao surađivati sa Britancima i Francuzima bilo je pristupanje Ligi naroda koju Staljin osobno nije podnosio. No, pragmatični razlozi su bili jači od ideoloških pa su se sovjetski predstavnici u rujnu 1934. pridružili zasjedanju Lige naroda u Ženevi. Njemačka se 1933. povukla iz Lige naroda zbog odbijanja međunarodnog plana za razoružavanje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
