Prvi svjetski rat je bio ne samo rat u kojem su sudjelovale sve iole značajnije države svijeta, već rat kojim je završena jedna epoha. Epoha Dugog devetnaestog stoljeća. Veliki rat je završio razdoblje mira i prosperiteta kojeg su obilježili ponekad lošiji, a ponekad svjetliji događaji poput Francuske revolucije, Napoleonskih ratova, industrijske revolucije, izuma telegrafa, Viktorijanskog doba, urbanizacije, pojave komunizma, okončanja ropstva, borbe za radnička prava, vrhunca carističkih država itd.
Prvi svjetski rat je donio preokret cijelom svijetu nakon kojega ništa više neće biti isto. Svijet prije 1914. i nakon 1918. imat će malo dodirnih točaka. To je bio prvi rat u kojemu nije bio cilj djelomično poraziti protivnika već rat u kojem se željelo do kraja 'nokautirati' neprijatelja i ostvariti vlast i dominaciju nad ključnim dijelovima svijeta i važnim resursima.
Bilo je to prvo svjetsko žarište u kojem su Sjedinjene Američke Države odlučile aktivno nastupiti i na taj način su pokazale da su postale svjetska velesila. Prvo diplomatskim, a zatim i vojnim djelovanjem.
SAD su imale važnu ulogu tijekom cijelog sukoba i kad su bile neutralna i zaraćena strana. U ovome članku bit će analizirana vanjska politika i odnos Sjedinjenih Država prema ratu od početka rata u ljeto 1914. do proljeća 1917. i stupanja Amerikanaca u rat. Bit će objašnjeno kako je Washington s vremenom od potpune neutralnosti sve više naginjao silama Antante da bi se naposljetku upustio u rat čiji je ishod bio krajnje nepoznat.
Zanimljiv je to proces transformacije vanjske politike Washingtona koji se dogodio u manje od tri godine. Poznavajući američku tradiciju nemiješanja u europske poslove tadašnjim promatračima 1914. teško je bilo vjerovati da će do takve transformacije doći u roku od samo tri godine. Ipak do nje je došlo. Nevoljko, sramežljivo, oklijevajući, ali ipak transformacija se dogodila. Transformacija koja će s vremenom učiniti Ameriku najvažnijim globalnim faktorom. A kakav globalni faktor danas predstavljaju Sjedinjene Države svi dobro znamo. Izgradnja statusa prve svjetske supersile počela je u Prvom svjetskom ratu.
Američki problemi 1914.
Tijekom ljeta 1914. američkog predsjednika Woodrowa Wilsona više su mučili problemi u Latinskoj Americi (Meksiko) i Karibima kao i obiteljska tragedija (smrt supruge) nego nadolazeći rat u Europi. Naime, u Meksiku je 1913. na vlast došao okrutni vojni diktator Victoriano Huerta koji je prijetio interesima Amerike. Zato je Wilson odlučio pomagati pobunjenicima protiv Huerte što je dovelo do velike prodaje oružja, a kasnije i američke vojne intervencije i okupacije grada Veracruza u travnju 1914.
Posredstvom Argentine, Brazila i Čilea dogovoreno je povlačenje američke vojske do kraja godine i odstupanje Huerte. U Meksiku je nakon toga bujao građanski rat iliti Meksička revolucija u kojem je jedan od sudionika bio poznati revolucionar i odmetnik Pancho Villa. Osim što je ubijao Amerikance u Meksiku kako bi izazvao američku intervenciju, zatim je stupio na američko tlo i izvršavao pljačkaške i smrtonosne pohode u kojima je ubijao nevine građane u Novom Meksiku i Teksasu.
Amerikanci zauzimaju Veracruz 1914.
Takvo ponašanje razbjesnilo je Wilsona koji je poslao vojne formacije, s nevoljkim pristajanjem meksičkog predsjednika Venustiana Carranze, na čelu sa Johnom Pershingom preko granice kako bi uhvatili Villu. To se nije dogodilo pa su se 1917. morali vratiti doma u SAD. Carranza je uspio konsolidirati vlast i 1917. donijeti novi Ustav koji je omogućio umjereniju politiku i unutarnju i vanjsku. Više unatoč Washingtonu nego da bi mu udovoljio.
Na Karibima Sjedinjene Države su prakticirale 'dolarsku diplomaciju' koju je ustoličio bivši predsjednik William Taft, kako bi ohrabrile američke bankare da kreditiraju tamošnje vlade (Honduras, Haiti, Guatemala, Nikaragva) koje su grcale u dugovima. Usprkos tome što se javno protivio korištenju vojne sile koja bi zaštitila američke investicije, Wilson je pristao zadržati marince u karipskim državama. U Nikaragvi su tamo bili od 1912. kako bi spriječili građanski rat i zaštitili američke interese. 1915. poslao je predsjednik marince na Haiti kojeg su potresale revolucije i politička anarhija. Wilson je rekao svome državnom tajniku Bryanu: 'Pretpostavljam kako nam ne preostaje ništa drugo nego uzeti bika za rogove i povratiti red.' 1916. marinci su poslani u Dominikansku Republiku. Takvi potezi su izazivali gnjev i mržnju kod lokalnih žitelja prema Americi, ali Wilson nije mogao ništa drugo učiniti ako je želio zaštiti američke interese na tom području od izuzetne važnosti za SAD.
Više od tih problema, Wilsona je pogodila smrt njegove voljene supruge Ellen koja je umrla 6. kolovoza od Brightove (bubrežne) bolesti. Predsjednik je bio očajan i emotivno razoren. Danima je neutješno i nekontrolirano plakao, a njegov obiteljski liječnik posvjedočio je kako nikad nije vidio tužniju sliku: 'Predsjednik je čovjek s iščupanim srcem.' Šest mjeseci kasnije Wilson je upoznao Edith Bolling Galt koja ga je privukla svojom ljepotom i šarmom. Nju je oženio u prosincu 1915.
Rat je aktivirao Velika savezništva
Počinje Veliki rat
Kada je u ljeto 1914. eksplodirao europski rat mnogi su Amerikanci percipirali rat kao 'munju iz vedra neba'. Kakvi god bili problemi u državama tipa Meksiko i onima karipskim koje su potresale revolucije i anarhija, Amerikanci su smatrali europske države kao oličenje civilizacije koje neće potonuti u takve ratove. Ništa čudno. Dotadašnji povijesni tijek davao im je za pravo. Od pada Napoleona 1815. u Europi su se vodili lokalni ratovi ponajviše na njenim rubovima, ali ti ratovi su bili tek povremena smetnja dugom periodu mira i blagostanja koji je Europi omogućio stoljeće velikog napretka.
Mir je počeo završavati kad je Gavrilo Princip izvršio atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u lipnju 1914. u Sarajevu. Austro-Ugarska je pokazala čvrstu odlučnost da kazni Srbiju zbog atentata, a Rusija je u znak pomoći Srbiji mobilizirala svoju vojsku. Ti događaji su pokrenuli oružano oživotvorenje velikih savezništava.
S jedne strane Centralne sile (Njemačka i Austro-Ugarska), a s druge strane Sile Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija). Kada je Rusija odbila zaustaviti svoju mobilizaciju, Njemačka koja je podržavala Austro-Ugarsku, objavila je rat Rusiji 1. kolovoza 1914., a Francuskoj dva dana kasnije. Njemačka je izvršila agresiju na neutralnu Belgiju kako bi se lakše dokopala francuskog tla. Velika Britanija je iz toga razloga proglasila rat Njemačkoj. Japan koji je žarko želio njemačke posjede na Pacifiku je proglasio rat 23. kolovoza, a Turska je ušla u rat na strani Centralnih sila u listopadu. Iako je formalno Italija bila članica Centralnih sila ostala je neutralna sve do sljedeće godine kada je ušla u rat na strani Antante. Odjednom iz perioda mira cijela Europa je bila u ratu.
Kako su se borbe krenule odvijati postalo je očito kako je Prvi svjetski rat okrutniji od svih prethodnih ratova po razini destrukcije i pokazanoj surovosti. Strojnice, puške brzog okidača, zračna bombardiranja, otrovni plinovi, bacači plamena, mine, dalekometni topovi. Naoružani tenkovi su promijenili način rata i prouzrokovali ogromne žrtve i uništenje. Preko 61 milijun ljudi je ratovalo sve skupa na obje strane. Oko 10 milijuna vojnika je pobijeno u ratu. Dodatnih 19 milijuna je ranjeno. Iz rata je proizašlo 3 milijuna udovica i 6 milijuna siročadi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
