Stvaranjem koalicije i napadom na Jemen, Saudijska Arabija načinila je diplomatski korak kakav već dugo nije viđen na Bliskom istoku. Ovakvu sposobnost brzog organiziranja zemalja kako bi se povela vojna akcija, a bez sudjelovanja zapadnih zemalja, podsjeća jedino na Naserovo vrijeme i arapsko-izraelske ratove. Ovaj uspjeh dolazi kao svojevrsno iznenađenje jer je saudijska monarhija cijelo desetljeće pokazivala znakove slabljenja i političko-diplomatske nemoći u široj regiji. Unutar američkih think-tank krugova, realistička škola međunarodnih odnosa ukazivala je na povratak strateškog savezništva s Iranom, ako bi Saudijci i dalje tonuli.
Očito su se prevarili. Saudijci su krenuli u stvaranje koalicije koja bi mogla postati kamenom temeljcem nove snage na Bliskom istoku, okrenute protiv prijetnje salafističkih i takfirističkih militanata, iranskog 'šijitskog polumjeseca' (tako nazvanim od strane jordanskog kralja), ali i kao posljedica jenjavanja američke moći. Smatralo se da će saudijska monarhija doći u stanje pucanja nakon smrti kralja Abdulaha, te da će stara i bolesna generacija prinčeva izgledati više kao relikvije nekih starijih vremena, koja neće još dopustiti mlađim generacijama snažniju reformu zemlje. Rast pragmatičnih terorista, koji počivaju na spoju religijskog fundamentalizma i modernih političkih tehnika izrasli su na krilima tzv. Arapskog proljeća, ukazujući na nesposobnost same Saudijske Arabije da se brani od vlastitih korijena. Čak je i Kina u svojim diplomatskim komunikeima dala naznačiti kako ne računa više na saudijsku premoć.
A potom je nastao Al-Tahaluf al-Ašari, odnosno Konfederacija deset zemalja, koju čine Saudijska Arabija, Egipat, Pakistan, Bahrein, Maroko, Jordan, Sudan, Kuvajt, UAE, Katar. Koalicija je dogovorena na razini Lige arapskih država koja je svoj sastanak na vrhu održala u egipatskom Šarm el-Šejhu 26. ožujka, gdje se u rezoluciji izrazila volja za stvaranjem jedinstvene vojne sile koja bi odgovorila na rastuće regionalne sigurnosne prijetnje. Saudijska je Arabija već pripremila 150 tisuća vojnika, uz svoje ratno zrakoplovstvo i ratnu mornaricu. Egipatski mediji izvjestili su da će Arapska liga koordinirati načelnike glavnih štabova arapskih vojski kako bi se unutar mjesec dana stvorila potrebna vojna snaga deset zemalja. Jemen je već sada uspješno blokiran, a neke zemlje su jasno obznanile da se ove snage razvijaju kako bi štitile Meku.
Koalicija ima sve odlike pripreme zaustavljanja iranskih interesa (i njegovih saveznika) u regiji, u poziciji koja sve više liči na bliskoistočni hladni rat. I dok je koalicija s jedne strane pokazala da stari saveznici igraju poznatu igru, neke druge zemlje izazvale su iznenađenje. Osim Arapske lige, potez Saudijske Arabije podržava i Organizacija islamske suradnje, kao najveće tijelo islamskih zemalja.
Saudijska Arabija se nada povratiti svoju poziciju politički najvažnije zemlje Bliskog istoka, te ponovno postati predvodnicom arapskog svijeta. Nekoherentnost saudijske politike posljednjih desetak godina (a i više) bila je posljedica koliko međusobne borbe za vlast među saudijskim prinčevima, toliko i svojevrsna zbunjenost događajima u regiji na koje Rijad nije imao spremne odgovore. Saudijci sada pokazuju ono što su i prije mislili, ali nisu na temelju toga djelovali. Arapsko proljeće je za Saudijsku Arabiju krajnje loša posljedica saudijske neprisutnosti, a kao zadnji korak u tome shvaćen je tijek događaja u Jemenu. Još od 2011., kad je svrgnut jemenski predsjednik Ali Abdulah Saleh, Saudijci su predosjećali da se radi o lošem tijeku događaja u susjedstvu, koje svoje posljedice može imati i sama saudijska država. Saudijci su stoga brzo reagirali i upotrijebili mogućnost GCC zemalja da se za predsjednika postavi Abd Rabuh Mansur Hadi, koji je bio Salehov zamjenik. Istovremeno Saudijci su dopustili politički angažman oca i sina Saleha, koji su osnovali vlastitu političku stranku kako bi utrla put povratku na vlast. Dodatno, Rijad je ostavio otvorena vrata pregovorima s Hutijima, jer su se našli na zajedničkoj fronti protiv Muslimanskog bratstva, iako su drugi upozoravali da iza Hutija stoji Iran. Ovakva nekoherentnost saudijskog stava rezultirala je hrabrošću Hutija, ali i terorističkih organizacija. Stoga se ova akcija može protumačiti kao Salmanov uspjeh u ponovnom vraćanju stabilnosti i koherentnosti saudijskog dvora i odlučnost u postavljanju vanjskopolitičkih ciljeva.
Države Vijeća Zaljevske suradnje (Gulf Cooperation Council, GCC) stale su uz Saudijce, osim Omana, što nije bilo neočekivano. Omanska diplomacija pažljivo prati sve odnose u regiji, te svoju poznatu diplomaciju ( vidi: Oman i Bliski istok pred novom nepoznanicom: Budućnost bez sultana Kabusa) i dalje temelji na ravnoteži snaga, a posebice kad se radi o Omanu susjednom Jemenu. Osim toga je važno primijetiti da je Oman ibadijska zemlja, u koaliciji gdje su sve sunitske monarhije ili republike. Drugo također primjetno obilježje jest da je Rijad oko sebe okupio sve arapske kraljevine (GCC zemlje osim Omana, Jordan i Maroko), čime je potvrdio i dugu borbu protiv ideje Islamske revolucije koja ruši represivne kraljevske kuće.
Diplomatski uspjeh Rijada očituje se i u tome što je pridobio Sudan, koji je do sada imao dobre i duge odnose s Iranom. Sudanski predsjednik Omar al-Bašir, kojega Međunarodni kazneni sud traži za zločine protiv čovječnosti, dočekan je s puno pompe u Rijadu, a na kraju svog posjeta kralju Salmanu potvrdio je sudansku priključenost koaliciji. Također, Bašir je izbacio sve iranske delegacije iz svoje zemlje, čime je konačno dokazao da svoju lojalnost daje Saudijcima.
Na listi koalicije je i Pakistan, iranski susjed. Islamabad ovisi o saudijskoj pomoći i isprva je odbio saudijski zahtjev za vojnom pomoći u vidu stacioniranja pakistanskih trupa na jemenskoj granici, ali sada uzima u obzir i vojnu pomoć. Ovo prijanjanje uz Saudijce dodatno će pogoršati ionako zategnute odnose Pakistana i Irana.
Drugi veliki iranski susjed, Turska, nije na listi koalicije, iako je Rijadu stalo da bude. Ali, turski predsjednik Erdogan srušio je tradicionalni turski interes održavanja ravnoteže među velikim regionalnim takmacima kad je na konferenciji za tisak 26.ožujka izjavio da Iran pokušava dominirati regijom, te se upitao da li se to može dozvoliti, te da je ta činjenica počela nervirati Turke, Saudijce i zaljevske zemlje. Erdogan je izjavio da se to više ne može tolerirati i da Iran mora to uvidjeti. Ovakav drastičan preokret dolazi kao iznenađenje, na koje je iransko Ministarstvo vanjskih poslova odgovorilo s protestom i žaljenjem zbog nekonvencionalnih i neprimjerenih izjava turskog predsjednika. Sve se to događa nekoliko dana prije najavljenog posjeta Erdogana Iranu, koji se planira u ranim danima travnja, zbog čega je iransko ministarstvo vanjskih poslova savjetovalo kratkoročnu odgodu državnog posjeta. Potrebno je vrijeme u kojem će dvije zemlje savladati teške riječi turskog vrha, posebice stoga što se tursko-iranski odnosi zasnivaju na pragmatizmu i zajedničkim interesima. Iako je Ankara zabrinuta zbog rastućeg utjecaja Irana na Bliskom istoku, ipak je uvijek odbijala izravno se suočavati s Teheranom. Ipak, turska podrška bloku u kojemu Saudijska Arabija i Egipat očito igraju najvažniju ulogu, s razlogom neće biti potpuna (turski ministar vanjskih poslova već je obznanio da će Turska pružiti svaki oblik pomoći, uključujući obavještajne podatke, ali ne i vojnu pomoć).
Naime, turski interesi pomalo su suprotni saudijskima. Turci su uvijek podupirali Muslimansko bratstvo protiv saudijskog miljenika al-Sisija. Zašto je Turska promijenila ploču? Turska ima 320 milijardi dolara vanjskog duga, gotovo sve od 2008., a stanje se pogoršalo od sredine 2014., kad je turska lira izgubila 30 posto svoje vrijenosti prema dolaru i ostavilo turske dužnike u još većim dugovima. Velik dio posuđivanja stranih valuta izvršeno je preko banaka, a većina tog novca došlo je preko Saudijaca i ostalih zaljevskih zemalja. Erdoganov politički put posut je upravo lakim dobivanjem kredita i populističkim javnim trošenjem, a sada se čini da će, uslijed potrebe zaustavljanja rasta, njegov politički status doći pod pitanje. Vrlo je lako moguće da su Saudijci pronašli način kako će Erdogan lakše odplaćivati dugove, ali to je došlo s novom političkom cijenom.
U jemenskoj krizi, Turci traže tradicionalan geopolitičko-pragmatični potez. Vjerojatno je da će ponuditi treći put u rješavanju sukoba u Jemenu, utjecati na stvaranje političkog dijaloga i sebe postaviti na položaj naddenominacijskih podjela u islamskim društvima, te na taj način iskazati svoj potencijal u regiji. Sam Jemen Turskoj nije osobito prioritetan, ili barem ne koliko Saudijskoj Arabiji. Osim što je saudijski najveći rival prisutan putem političke i financijske podrške na jugozapadnim granicama, ovi sukobi se lako mogu preseliti u samu kraljevinu, gdje živi velik broj sve nemirnije šijitske manjine.
SAD su dale podršku ovoj koaliciji, odnosno njezinom nastupnom djelovanju u Jemenu. Unatoč tradicionalnoj saudijsko-američkoj povezanosti, ovaj čin je ipak pokazivanje mišića arabijske kraljevine prema Washingtonu. Nova koalicija nije napravljena s američkim blagoslovom, jer je Bijela kuća nastojala stvoriti regionalnu sigurnosnu strukturu u kojoj bi vrlo važnu i odgovornu ulogu imao Iran. Kad je u američkom Senatu održano saslušanje Odbora oružanih usluga, general Lloyd Austin, čelnik američke središnje komande, izjavio je kako nije bio upoznat sa saudijskim napadom na Jemen sve do sat vremena prije samog napada, što je iznimno drsko jer Austinovo polje operacije uključuje i Jemen. Ovo je drugi puta da Saudijci zadržavaju vitalne vijesti od svog prekomorskog partnera. Prvi puta su to napravili prošlog rujna kada je Rijad odlučio putem OPEC-a srušiti svjetske cijene nafte kako bi naštetio američkim proizvođačima i iranskom nacionalnom proračunu. Saudijci očito poručuju da im se ne sviđa nova igra iz Washingtona.
Kralj Salman je prestao kontemplirati o tome da li može neka regionalna sila, kako god snažna bila ili utjecajna u pitanjima unutar vlastite sfere utjecaja, voditi politiku u kojoj je izolirala SAD, te povukao novi potez koji bi možda mogao biti uvod u novi oblik međunarodnih odnosa. Ovakav ishod napomenuo je američki senator John McCain koji je nakon napada na Jemen izjavio da arapske države više ne vjeruju SAD-u i da počinju stvarati vlastite koalicije koje se u ovom obliku nisu već desetljećima pojavile.
Potez koalicije, uz potporu Arapske lige, Organizacije islamske konferencije i SAD-a sadrži jednu posebnu opasnost jer postavlja presedan u kojemu nekoliko regionalnih međunarodnih organizacija i jedna velika svjetska sila podržavaju napad na suverenu zemlju na način koji ruši temeljna pravila međunarodnog prava. Naime, napad na Jemen nije dobio nikakvu autorizaciju UN-ovog Vijeća sigurnosti, niti je učinjen u obliku samoobrane. Ovakav čin ima samo jedan naziv u međunarodnom pravu, a to je agresija. Dodatna zabrinutost je što se napad odvija na civilne ciljeve, a ne vojne ili ciljeve hutijevskih pobunjenika.
Nakon što operacija Odlučna oluja u Jemenu završi, njezina vojna i politička ozbiljnost moći će se vidjeti jedino ako će objasniti svoju strateško-regionalnu dimenziju. Ona uključuje duboke razgovore između arapskih zemalja, a posebice između zaljevskih kraljevina i Egipta, koji ionako čini okosnicu ove koalicije. Oni će osim vojne suradnje morati zacrtati dugoročnu politiku o kojoj će se donositi rezolucije i na temelju koje će se održavati sastanci Arapske lige. Njihov interes na Bliskom istoku morati će nadići samo interes zaustavljanja iranskog napretka ili vojnog poražavanja iranskih partnera. Koliko god se to činilo nevjerojatnim, politička realnost i politička stasalost biti će pokazana u onom trenutku kada će se koalicija zemalja složiti oko stava s kojim će pokrenuti dalekosežne pregovore s Iranom za zajedničko rješavanje mnogobrojnih regionalnih pitanja, poput Sirije, Iraka i Jemena, gdje je naglašena patnja i sunita i šijita.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
