Nakon što je prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) osvojila šest milijuna glasova na nedavnim turskim parlamentarnim izborima, i time prešla potrebnih ali visokih deset posto glasova koliki je izborni prag za ulazak u turski parlament, postavlja se pitanje otkuda su pristigli svi ti glasovi. Neki pokazatelji govore da je oko 1,5 milijuna konzervativnih Kurda odlučilo da neće glasati za vladajuću Stranku pravde i napretka (AKP). Naime, agencije za ispitivanje javnog mnijenja i rezultate izbora utvrdili su da je od 13,1 posto glasova koje je HDP osvojila, 4,5 posto je došlo od bivših glasača AKP-a a 1,9 posto od bivših glasaša Republikanske narodne stranke (CHP) odnosno kemalista. Oko dva posto glasova HDP je dobio od turskih glasača koji nemaju nikakve etničke poveznice s HDP-om, što čini oko 1,1 milijun ljudi.
HDP, unatoč tome što se prikazuje kao stranka slična grčkoj Syrizi ili španjolskom Podemosu, daleko je od oživljavanja turske ljevice. Pažljivim čitanjem izbornih rezultata vidljivo je da je HDP dobio mnogo od bivših glasača AKP-a, ponajviše u istočnim i središnjim turskim gradovima. Radi se o konzervativcima, okrenuti tradicionalnoj islamskoj socijalnoj pravdi. Tako HDP ima mlado, sekularno i liberalno vodstvo, te pobožno i socijalno konzervativno biračko tijelo.
Ovi pokazatelji govore da je HDP osvojio parlamentarna mjesta upravo zato jer se odmaknuo od etničke kurdske politike. Ako bi se stranka vratila politici temeljenoj na kurdskom identitetu, ovi 'posuđeni' glasovi mogli bi biti izgubljeni na idućim izborima. Ali, Kurdi smatraju da su oni pobjedili, te da su legitimno dobili jako predstavništvo u turskoj zakonodavnoj kući. Neočekivani uspjeh bi mogao dovesti u pitanje legitimnost oružanog otpora, što je bilo tradicionalno oruđe turske politike. Da li će ovakav uspjeh motivirati HDP da promijeni cjelokupan kurdski stav prema Turskoj i da kurdsku politiku odmakne od nasilja?
Unija kurdskih zajednica (KCK), što je krovna organizacija u kojoj sudjeluje i Kurdska radnička stranka (PKK) kao njezina najjača sastavnica je dala službenu izjavu u kojoj je istaknuto da je pitanje da li će PKK odustati od oružane borbe samo na toj stranci i na nikome drugome. U istoj se izjavi naglašava da HDP nije legalna stranka PKK-a i da ona ne može odlučiti da li će se Kurdi riješiti oružja ili će nastaviti borbu.
Time je PKK jasno dala do znanja da ne priznaje HDP-ov civilni autoritet i da se ne namjerava potčiniti njemu. Deklaracija stranke nakon izbora kaže da se ne može očekivati da će PKK odustati od oružane borbe u vrijeme kada se događaju nasilni napadi na Kurde na ulicama Ameda (Diyarbakir) i dok nema nikakvog jamstva za slobodan i demokratski život kurdskog naroda. Sve drugo bi bilo povjeriti kurdske živote i postojanje kurdskog naroda nasilnicima. Deklaracija zaključuje da nitko to ne može tražiti od PKK-a.
Ovo je samo još jedan znak da kurdska skupina kao jedina oružana sila osim države u Turskoj, stoji između HDP-ovog potencijala da postane velikom strankom, i PKK-ovog upornog stava da održi svoju vojnu spremnost. Nevoljkost PKK-a da se podčini građanskoj kontroli je problematična ako kurdska politika doista želi biti civilnom. Ova poteškoća se dodatno povećava kad se shvati da su oružane kurdske skupine postojale prije civilnih. Politička kultura Kurda u Turskoj govori da je oružana borba dala život kurdskoj politici, a ne da su građanska nastojanja propala, pa da je došlo do upotrebe sile.
PKK je oružanu borbu protiv Turske vodila od 1984. do 2013., za kulturna i politička prava te samoodređenje Kurda u Turskoj, koji po raznim pokazateljima čine između 10 i 25 posto stanovništva i koji su desetljećima bili podvrgnuti službenoj represiji turskih vlasti. Sama skupina osnovana je 1978. u selu Fis. Osnovali su je kurdski studenti na čelu s Abdullahom Öcalanom. Isprva je ideologija grupe bila spoj revolucionarnog socijalizma i kurdskog nacionalizma, tražeći osnivanje nezavisne zemlje temeljene na marksizmu-lenjinizmu. Öcalan j u zatvoru od 1999., a tada je i napustio marksizam/lenjinizam kao pravac PKK-a. Nova politička platforma postao je demokratski konfederalizam, s istančanim naglaskom libertarijanske socijalističke filozofije.
Od tada PKK službeno ne poziva na nastanak nezavisne zemlje, već na konfederalizaciju Turske. Öcalan je opisao ovu potrebu kad su u svibnju 2007. bivši članovi PKK stvorili KCK kao krovnu organizaciju Kurda u Turskoj, Iranu, Iraku i Siriji. Demokratski konfederalizam Kurdistana po toj ideji nije državni sustav, već demokratski sustav naroda bez države. Moć dobiva od naroda i postavlja samodostatnost zajednica.
PKK je 2013. proglasila primirje i počela povlačiti borce u kurdistansku regiju sjevernog Iraka. Započet je proces pronalaženja rješenja za kurdsku manjinu u Turskoj. Slijedeće su godine PKK-ovi borci ušli u bitke protiv Daeša (ISIL) u sjevernoj Siriji i iračkom Kurdistanu, s oko 600 vojnika. Od tada se vode velike rasprave o tome da li bi se PKK trebao prestati smatrati terorističkom organizacijom.
Pojedini dužnosnici HDP-a ne žele otvoreno govoriti o tom stanju. Razlog tome jest činjenica da i unutar HDP-a postoji jako militarističko krilo povezano s kurdskim etničkim nacionalizmom. To krilo će teško prihvatiti da civilna kurdska politika preuzme glavnu riječ. Navodno je i samo središte stranke pod nadzorom i prisluškivanjem PKK-a, što oduzima bilo kakvu građansku političku kontrolu.
U kurdskoj politici vidljiv je sukob civilnog i militarnog krila. Nakon izbora, stvarnost onih u planinama i onih u dolinama turskog Kurdistana počinje biti sve istančanijom. Civilno, liberalno i lijevo krilo HDP-a je ponešto zabrinuto jer se boje kurdskih nacionalista među njima koji žele zaustaviti rast novog imidža stranke. Ako je krajnji politički cilj HDP-a autonomija Kurdistana, onda bi stranka trebala naglašavati etnički nacionalizam i usredotočiti se na područje istočne i jugoistočne Anatolije, gdje živi najviše Kurda u Turskoj. Ali, ako je politički cilj HDP-a da postane integralnim dijelom turske politike onda mora graditi svoju izbornu bazu na zapadu zemlje. Ovo je u srži ozbiljne rasprave o strateškoj viziji stranke.
Da bi se PKK doista razoružala u idućim mjesecima potrebna je ogromna količina pozitivne političke volje u Turskoj, a to bi mogao napraviti jedino predsjednik Recep Tayyip Erdogan. On sada misli da mu je HDP zario nož u leđa i zasigurno neće biti sklon u kratkoročnoj budućnosti da podržava proces pronalaženja rješenja za kurdsku autonomiju.
U samom turskom Kurdistanu također se nižu rasprave. U PKK također postoje dva krila. Jedno je ljevičarsko i ima sekularna obilježja, dok je Huda-Par krilo s džihadističkom doktrinom i igra glavnu ulogu u trendu dobivanja osobnog oružja, što znači i militarizaciju kurdskog građanskog društva. Osim toga, Huda-Par je uspjela u vojnim probojima u Siriji, a opasna igra turske politike prema južnom susjedu mogla bi sada imati posljedice po sigurnost u samoj Turskoj.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
