Značajne promjene u turskom pristupu povijesti pokazuju nove politike povijesti i sjećanja stvorene u uredima Ankare. U danima i tjednima prije važnih predsjedničkih izbora, vladajući dvojac, predsjednik Recep Tayyip Erdogan i premijer Ahmet Davutoglu, pokušavaju igrati na kartu nacionalizma i nacionalnih osjećaja, ne bi li tako mobilizirali glasače za 'tursku stvar'. Pri tome dolazi do fascinantnih iskrivljavanja povijesti, koje već traju neko vrijeme u Turskoj. Sjetimo li se samo gledane TV emisije 'Sulejman Veličanstveni' možemo vidjeti koliko turska filmska industrija nastoji prikazati tursku osmansku povijest, koja se dobrim dijelom značajno ne slaže s povijesnim činjenicama.
Tome se sada pridružuju izjave koje zvuče posve nekontrolirano. Turski premijer Davutoglu, profesor politologije, vjeruje da je Jeruzalem, grad koji je sagrađen milenij prije osnutka islama, originalno muslimanski grad. A Erdogan smatra da je Jeruzalem najvažnija muslimanska 'Meka'. Također, kraj svibnja je obilježen velikim manifestacijama za obilježavanja osnutka Istanbula, iako su povijesni podaci prijeporni. Sve to dio je sadržaja taktike veće povezanosti turske vladajuće stranke s islamskim vjerovanjima i predestinacijom pobjede.
Jeruzalem je oduvijek imao posebno mjesto u srcima turskih islamista, ali je predizborni ciklus povećao ovaj 'jeruzalemski fetiš' do krajnjih granica. Erdogan danas gotovo ne zaostaje za nekadašnjim egipatskim predsjednikom Gamalom Abdelom Naserom, panarapskim nacionalistom koji je poticao svoje vojne zapovjednike da šire poziv na ručak u Tel Avivu. Na stranu arapsko-izraelske sukobe i palestinsku pravednu borbu za nezavisnost, turski vođe sada sebe vide na Naserovom mjestu. Te želje nisu nove.
Premijer Davutoglu je još kao turski ministar vanjskih poslova 2009.izjavljivao da će Turci moliti kraj džamije Al Aksa u palestinskom glavnom gradu Jeruzalemu. Ovaj cilj još nije ostvaren, ali je turskim čelnicima dao dodatnu potporu za uznesenjem muslimanskog Jeruzalema.
Jeruzalem se pojavljuje i kao točka političkog sukoba među strankama u Turskoj. Kad je jedan kurdski političar u javnom govoru ustvrdio da je Jeruzalem sveti grad za Židove, Davutoglu je održao ljutiti skup na kojem je ustvrdio da je Jeruzalem 'naše sveto mjesto', te da neće nikada dozvoliti da se islamski karakter grada promijeni. 'Al Aksa će jedan dan ostvariti oslobođenje', rekao je Davutoglu, napominjući da je Jeruzalem turski vječni cilj. U jednom drugom govoru, Davutoglu je ustvrdio da je vlada preživjela niz pokušaja državnog udara samo zato jer im je cilj osloboditi Jeruzalem.
I Erdogan progovara na sličan način o Jeruzalemu. Prema njemu, grad je najsvetije mjesto za muslimane (uz očite upitnike što je onda s Mekom i Medinom), te da je u potpunosti palestinsko vlasništvo. Zanimljivosti radi, predsjednik tvrdi da se na brdima oko Jeruzalema nalaze kampovi gdje Židovi podučavaju muslimane da se preobrate na zoroastersku vjeru, u očitom udaru na iranske utjecaje.
Na više vanjskopolitičkom planu, ovakav orijentir prema Jeruzalemu u svakodnevnim političkim aktivnostima teži ujedinjenju muslimanske zajednice (umeta) i sprječavanju nastanka sukoba, kako bi se oslobodila područja kao Jeruzalem. To nije ništa čudno za turski politički islam koji sve više nalikuje arapskom ideološkom sklopu Muslimanskog bratstva. Riječi jednih i drugih su gotovo iste, jedino što se tursko vodstvo suzdržava izravnih oružanih prijetnji koje ima Muslimansko bratstvo. Naime, vrhovni vođa Muslimanskog bratstva Mohamed Badi smatra da cionisti razumiju samo nasilje i da Arapi ne mogu ostvariti pravdu od Židova kroz hodnike UN-a ili putem pregovora.
Trenutačno samo Muslimansko bratstvo i Katar podržavaju Erdoganovu ideju reinkarnacije Salahadina 21.stoljeća, osobe koja bi okupila islamsku naciju i oslobodila Jeruzalem i Palestinu. Ostatak muslimanskog svijeta, međutim, ne gleda s naklonošću na ovu tursku viziju sebe kao 'spasitelja' ili 'osloboditelja', te smatraju da se radi o utopiji i bajkama koje okružuju turskog predsjednika.
Unatoč vanjskopolitičkim nedoumicama, u samoj Turskoj Erdoganove riječi nailaze na plodno tlo. Festival 29. svibnja pokazuje to. Brkati dužnosnici istanbulske gradske vlasti prošetali su središtem grada u povijesnim osmanskim vojnim odorama obilježavajući tursko osvajanje Istanbula. Ovi festivali nekad su bili tek nešto više od turističke atrakcije, ali otkako je Erdogan postao gradonačelnikom Istanbula 1994., nizali su se islamistički šefovi grada, a festivali su postajali sve važniji, politički i nacionalno. Da bi senzacija bila što veća, proteklih godina upotrebljene su i replike galija iz 15. stoljeća, s kojima je blokiran nekadašnji Carigrad.
Za gradonačelnike Istanbula u proteklih 20 godina ovo obilježavanje osvajanja grada postao je ozbiljan blagdan, bogat nostalgijom za proteklim razdobljem. Ovaj blagdan označava trajnu nostalgiju za davno izgubljenim vremenom, zlatnim dobom turske povijesti, odnosno za predrepublikanskom, imperijalnom osmanskom Turskom. Međutim, ove godine je proslava pomaknuta s 29. na 30. svibnja. Razlog tome nije naglo otkriće da se osvajanje grada desilo dan kasnije, već je sasvim prozaične političke prirode. Naime, 29. svibnja je petak, za muslimane dan molitve i kontemplacije, kada pobožni Turci nisu orijentirani prema svakodnevnim stvarima. A dan kasnije, subota, odličan je dan za pružanje političke poruke u predizbornom razdoblju.
Parlamentarni izbori u Turskoj održati će se 7. lipnja, i označiti će političko preživljavanje ili političku smrt premijera Ahmeta Davutoglua. Po prvi puta od 2002. vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) možda neće biti u mogućnosti stvoriti jednostranačku vladu. Ali, ovi izbori će također odgovoriti na pitanje da li će Erdogan biti u mogućnosti implementirati svoj ambiciozan projekt ustavnih promjena i mijenjanja parlamentarnog političkog sustava u predsjednički. Oporba se tome žestoko protivi, smatrajući da bi tim putem zemlja mogla završiti u autoritarnoj vlasti jednog čovjeka.
Pri kraju predizbornog razdoblja, Erdogan i Davutoglu su trebali veliki događaj koji bi zasjenio druge opcije. Proslava osvajanja Istanbula bila je sasvim dobar povod, čak i ako je potrebno prebaciti dan kasnije tradicionalnu povijesnu predstavu.
Poveznica sa prošlošću snažno je naglašena. Svuda po Istanbulu smiješe se dva političara na billboard plakatima uz poruku: 'Yeniden Dirilis, Yeniden Yukselis', što u prijevodu znači: 'Ponovno uskrsnuće, ponovno uzdizanje'. Osvajanje Istanbula, rođendan Osmanskog carstva, za Erdogana postaje simbolom Nove Turske. Nema sumnje više da turski predsjednik želi izgradnju novog turskog carstva, koje će se temeljiti na uskim gospodarskim i političkim vezama s nekadašnjim osmanskim vilajetima. To je vidljivo po ulaganjima u balkanske države, kavkaske države, iranski Azerbajdžan, ali i šire, prema Srednjoj Aziji, nastojeći okupiti turkijske narode. Korištenje povijesti pri tome ima instrumentalnu ulogu, bez obzira na točnost povijesnih podataka.
Na taj način je sasvim u redu da Erdogan tvrdi kako su muslimani otkrili Ameriku, temeljeći svoje znanje na nizu pamfletističkih izdanja diljem islamskog svijeta koji tvrde da su muslimani odgovorni za otkriće gravitacije, slijetanje na Mjesec, pa sve do tvrdnje da je Shakespeare bio zapravo muslimanski Arap Šejh Zubajr bin William, koji je živio u Engleskoj. Erdogan je čak zatražio stručno mišljenje da se revizija povijesti odradi u osnovnim i srednjim školama, iako je sam vrlo nepažljiv u svojim zamjećivanjima povijesnih i geografskih činjenica.
Tako Erdogan objašnjava da su Olimpijske igre nazvane prema planini Olimp, blizu turskog grada Antalije. Naravno, Olimp je u sjevernoj Grčkoj, i nije uopće blizu Antalije. Opisivanje prvih muslimanskih Seldžuka koji su se sukobili s bizantijskom vojskom 1071. Erdogan proširuje s imidžem Seldžuka koji se samo s mačevima bore protiv bizantnske artiljerije i topova. Ovo oružje se, međutim, pojavilo tek tri stoljeća nakon ove bitke. Nekoliko puta je Erdogan ponovio da je Ankara prijestolnica Seldžuka, iako je glavni grad bio Konya, a Ankara je sve do 20.stoljeća bila malo i beznačajno selo usred Anatolije.
Ove 'pogreške' turskog vođe djelomice su posljedica njegovog obrazovanja u vrlo tradicionalnoj medresi Imam Hatip. Prije Erdoganova uspona, maturanti ovih medresa postali su hodže ili radili u malim obiteljskim obrtima i trgovinama, tvoreći snažan konzervativni vjerski sloj. Osobito im nedostaje temeljno znanje u umjetnosti i znanosti,te se vrlo teško upisuju na državna sveučilišta ili vladine institucije. Široko raširen nepotizam i korupcija, međutim, dopustili su Erdoganu da diplomci iz Imam Hatip medresa uđu na čelna mjesta lokalnih uprava. Kao posljedica, tursku svakodnevicu sada obilježavaju skandali i javne rasprave o predislamskoj Turskoj, odnosno kršćanskim i bizantnskim naslijeđem, koje Erdogan želi što više potisnuti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
