Sirijski mirovni pregovori u Ženevi trebali su započeti danas, ali su odgođeni, prije svega zbog činjenice da se anti-sirijske snage nastoje dogovoriti oko toga tko "nije dovoljno terorist" kako bi mogao doći za pregovarački stol. Drugim riječima, maske ponovno padaju i dodatne sramote ovdje nema za trojac ekstremističke potpore - Saudijsku Arabiju, Katar i Tursku - jer za njih se već zna da otvoreno podržavaju skupine koje su ili općenito označene kao terorističke ili bi trebale biti tako označene. Sramota je ovdje, još jednom, osigurana za Zapadni ogranak anti-sirijske koalicije, SAD, Francusku, Britaniju i druge, jer iste sada za stol dovode ekstremiste dok u isto vrijeme još uvijek šire retoriku o demokraciji i ljudskim pravima.
No, o ovome zapravo nema ni potrebe govoriti - ovo je već peta godina rata u Siriji, svima je do sada jasno da se ovdje, u najmanju ruku, radi o geopolitičkom sukobu velikih sila preko leđa Sirije, a ne o nekakvoj promociji demokracije - no, taj sukob nije započela niti Sirija niti njeni saveznici. Kako god interpretatori aktualnog rata situaciju okrenuli, nemoguće je osporiti da su na Siriju zemlje poput SAD-a, Turske, Francuske, Saudijske Arabije i Katara, izvršile agresiju putem posrednika.
Odabir terorista za koje se ne smije reći da su teroristi
Sada ti agresori, kada je došlo krajnje vrijeme za politički proces, čak nemaju ni dovoljno empatije za sve što se dogodilo pa da za taj pregovarački stol dovedu koliko-toliko umjerene aktere, recimo sirijske Kurde ili tzv. pobunjeničku FSA gdje se navodno, nekad, nešto govorilo o sekularizmu i demokraciji (do jeseni 2011. su vjerojatno sve priče prestale). Ni to nisu u stanju već moraju inzistirati na tome da za stolom u Ženevi sjede i predstavnici radikalnih islamističkih skupina kao što je Vojska Islama i druge. Dobro je da se netko nije sjetio da još i ISIL zove za stol, mada će dio ISIL-ove ideologije zasigurno biti prisutan na pregovorima u Ženevi.
Zašto SAD, gdje je na vlasti liberalna demokratska administracija, i Francuska, gdje je na vlasti predsjednik koji dolazi iz stranke koja se naziva Socijalistička Partija, dakle nekakav lijevi centar, upiru da se u Ženevu dovedu kojekakvi ekstremisti kako bi i oni imali riječ o budućnosti Sirije? Dva su moguća odgovora: Ili su zbog nekog razloga i sami pobornici militantnog Islamizma ili pak žele udovoljiti svojim regionalnim saveznicima (Turska, Saudijska Arabija, Katar).
Mnogi će reći, naročito oni razumniji, kako SAD mora promijeniti svoju politiku prema Bliskom istoku, no, može li? Što bi se desilo da Obama sada, odjednom, kaže da se militantima više neće davati potpora, da Assad može ostati i da će se pitanje vodstva Sirije morati riješiti na demokratskim izborima pod pokroviteljskom UN-a? Kako bi reagirali Rijad, Ankara i Doha? Vjerojatno oštro. Tko zna, možda se SAD boji takve reakcije i jednostavno smatraju da im takva eskalacija ne treba, a tu je uvijek i realna opasnost da bi ti veliki američki saveznici, ako uvide da im SAD ne daje ono što traže, mogli prijeći na drugu stranu, odnosno onu koju predstavljaju Rusija i Kina.
Bidenovih 180 stupnjeva
Naime, jednom, i to samo jednom, tijekom ovog rata se SAD malo pobunio protiv činjenice da njihovi saveznici na Bliskom istoku podupiru radikalne Islamiste. Tu tihu zamjerku iznio je potpredsjednik SAD-a, Joe Biden, prije nešto više od godinu dana, u jesen 2014. (vidi: Američki potpredsjednik Biden optužio saveznike SAD-a za stvaranje ISIL-a: "Oni su najveći problem, toliko su željeli srušiti Assada da su davali novac i oružje svima").
Od onda se nije moglo čuti ništa sličnog i izgleda kako su prozvani dali do znanja SAD-u, naročito Bidenu, da neće više tolerirati ovakve ispade. Biden se ispričao, naročito Turskoj i njezinim liderima, osobno u Ankari.
Američki potpredsjednik Joe Biden ponovno je u fokusu, ali u jednom 180 stupnjeva drugačijem kontekstu. Ponovno je u Ankari, ali sada su njegove izjave sasvim drugačije i poprilično zabrinjavaju. Ukratko, Biden je poručio da, ukoliko predstojeći mirovni pregovori ne budu dali rezultata, SAD i Turska kreću u zajedničku vojnu intervenciju u Siriji - navodno "protiv ISIL-a", no teško je zamisliti da bi Turska ušla vojskom u Siriju kako bi se borila (samo) protiv ISIL-a.
Bidenova izjava može zvučati dobro samo onima koji ne znaju apsolutno ništa o ovom sukobu i misle da će se dvije NATO sile uistinu usredotočiti na eliminaciju najveće terorističke vojske u povijesti. Teško, jako teško se može takvo što očekivati, jer Turska ima daleko drugačije prioritete u Siriji - naime, njime ne smeta ISIL, bar ne toliko, smetaju im sirijski Kurdi koji već de facto imaju autonomiju na sjeveru Sirije, a ta nova kurdska autonomija mogla bi se jako lako "preliti" i na Tursku, odnosno dijelove jugoistočne Turske gdje većinom žive Kurdi.
Svi znaju što znači "vojno rješenje"
Sirijski Kurdi su direktno povezani s najvećim turskim neprijateljem, kurdskom organizacijom PKK, a imaju i sve više oružja (brojne Zapadne sile, što javno, što potajno, naoružavaju sirijske Kurde). Turska je s pravom uplašena - kraj rata u Siriji mogao bi biti početak rata u Turskoj. Erdogan i njegova vladajuća elita pokazuju kako su toga itekako svjesni pa su već krenuli s "preventivnom agresijom" na jugoistoku Turske napadajući Kurde u ključnim gradovima zbog čega se u zadnjih nekoliko tjedana moralo odseliti nekoliko stotina tisuća ljudi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
