Jedna od prvih asocijacija na Drugi svjetski rat svakako je britanski premijer Winston Churchill, a asocijacija na njega je pak njegov poznat "Krv, znoj i suze" govor kojeg je dao na današnji dan, 13. svibnja 1940. Većina ga je čula, barem u skraćenoj verziji. Je li to zaista bio govor koji je promijenio tijek rata i samim time povijesti? Zapravo jest, naročito kada se uzme u obzir kontekst vremena u kojem je dat, ne samo glede samog rata već, možda još i više, situacije unutar Britanije, pa i u samom britanskom parlamentu...
Naime, Churchill je na premijersku funkciju stigao svega nekoliko dana ranije, 10. svibnja 1940. i to nakon što je povjerenje u parlamentu izgubio njegov prethodnik, kolega iz Konzervativne stranke - Neville Chamberlain. Naravno, i na Chamberlaina postoji jasna povijesna asocijacija: Chamberlain, baš kao i njegov prethodnik Stanley Baldwin, vodili su politiku "ugađanja Hitleru", nastojeći ne konfrontirati sve snažnijem usponu nacističkog režima. Štoviše, Baldwin (kao i dobar dio Konzervativne stranke) - na vlasti od 1935. do 1937. - predvidio je Hitlerove osvajačke pohode, no nadao se da bi isti mogli biti usmjereni protiv tadašnjeg SSSR. U razgovoru s jednim parlamentarcem rekao je: "Zar ne bismo mogli okrenuti Hitlera prema Istoku? Napoleon se probio protiv Rusa. Hitler bi mogao napraviti istu stvar".
To je zapravo bila esencija britanskog ugađanja Hitleru. Nadali su se da bi Hitler mogao poslužiti kao "korisni idiot" koji će za njih riješiti prijetnju koju su tada smatrali puno većom, prijetnju širenja komunizma na Zapad (veliki ljevičarski i komunistički prosvjedi i štrajkovi u Britaniji dokaz su za to - u isto vrijeme, naročito nakon pojave Hitlera, diljem Britanije organizirali su se i veliki pro-nacistički prosvjedi).
Mladi Winston Churchill u vojnoj službi 1895. godineWinston Churchill, rođen 1874., bio je do te 1940. već čak 40 godina zastupnik u parlamentu, veteran britanske politike, ekonomski liberal i geopolitički imperijalist. Počeo je kao zastupnik Konzervativne stranke 1900. da bi se četiri godine kasnije prebacio u Liberalnu stranku u kojoj će ostati 20 godina, no 1924. vraća se u redove Konzervativaca gdje će ostati sve do kraja života (umro je 24. siječnja 1965. u 90. godini života). No, ono što je kod Churchilla iznimno bitno za istaknuti u ovom kontekstu je činjenica da je on godinama išao "protiv struje", upozoravajući od same pojave Hitlera na veliku opasnost koju predstavlja nacizam te je aktivno zagovarao britansko naoružavanje i pripremu za obranu.
Neville Chamberlain (lijevo) s Hitlerom za vrijeme potpisivanja Münchenskog sporazuma 1938.
Drugi zastupnici su mu se godinama, doslovno, smijali i izrugivali ga. Kada bi držao govore u parlamentu glasno su ga ometali. Nitko nije htio čuti za njegove "sulude teorije" o nacističkoj prijetnji.
1938. tadašnji premijer Chamberlain potpisao je s Hitlerom Münchenski sporazum kojime je "riješena" tzv. Sudetska kriza - drugim riječima, Chamberlain je blagoslovio komadanje Čehoslovačke (Hitler je potraživao aneksiju Sudeta, rubnih regija gdje su živjeli Nijemci), a dijelove zemlje otela je i Poljska i Mađarska. Velika "ideja" bila je ta da će se ovim sramotnim ustupkom namiriti Hitlera, a to je stavljeno i u sam sporazum na način da se Britanija obvezala garantirati teritorijalni integritet Poljske i Rumunjske (pošto se smatralo da bi ovo mogle biti iduće Hitlerove mete...).
Očekivano, Hitler je već iduće godine, 1. rujna 1939., pokrenuo invaziju na Poljsku. Britanija je sada pak morala, po sili sporazuma kojeg je sama potpisala 29. rujna 1938. u Münchenu, objaviti rat Njemačkoj (Britanija je 1938. nagovorila i Francusku da sudjeluju u potpisivanju Münchenskog sporazuma pa je sada automatski i Francuska objavila rat Hitlerovoj Njemačkoj).
Ali kako su to sada Britanci "garantirali" teritorijalni integritet Poljske? Nikako. Rat Njemačkoj jesu objavili, ali nije im padalo na pamet, ni njima ni Francuzima, da idu braniti Poljsku. Umjesto toga uveli su pomorsku blokadu Njemačkoj te se počeli pripremati za potencijalnu konfrontaciju s Hitlerom na zapadu Europe...
Nakon Hitlerovog munjevitog osvajanja Poljske zaista je izgledalo kao da je sve stalo. Da, Europa je u ratu, ali rata nema... Šest mjeseci trajala je tišina.
Winston Churchill 1939. godine3. travnja 1940. Chamberlain je gotovo pobjednički poručio kako je "Hitler propustio autobus" smatrajući da daljnje njemačke agresije neće biti nakon Čehoslovačke i Poljske. No, svega 6 dana nakon tog njegovog govora, 9. travnja 1940., Njemačka velikom snagom i iznenada pokreće napad na neutralnu Norvešku i munjevito okupira Dansku. Sad je Britanija već u panici, politika "udovoljavanja Hitleru se raspada... Chamberlain hitno šalje vojsku u Norvešku, ali već je kasno - već do 10. lipnja 1942. nacistička Njemačka će okupirati Norvešku.
Odjednom se više nitko nije smijao Churchillu. Više nema "lažnog rata", britanska vojska direktno se suočava s njemačkom u Norveškoj... i gubi bitku. Napetost u britanskom parlamentu raste, izbija politička kriza, tzv. "Norveška debata" koja je trajala tri dana - od 7. do 9. svibnja 1940. Zadnjeg dana održano je glasanje o povjerenju Chamberlainu i cijeloj Konzervativnoj Vladi. Konzervativci su uspjeli dobiti većinu ruku, ali su izgubili dosta - jedina preostala opcija bila je formirati veliku koaliciju zajedno s Laburistima i Liberalima, no stranke opozicije imale su jasan uvjet: premijer više ne može biti Neville Chamberlain, eventualno neko drugo lice iz Konzervativne stranke, netko tko bi vodio drugačiju politiku prema nacističkoj agresiji. Jasno je da vjerojatno jedini zastupnik koji odgovara tom profilu je Winston Churchill, čovjek koji je godinama pravovremeno upozoravao da će Hitler pokušati zavladati cijelom Europom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
