Nakon pet godina rada, na današnji dan, 6. prosinca 1953., negdje na potezu između gradova Ashland (američka savezna država Oregon) i Ithaca (američka savezna država New York), ruski pisac Vladimir Nabokov kompletirao je svoj najvažniji i daleko najkontroverzniji roman - "Lolita".
Danas se "Lolita" smatra možda i najpoznatijim romanom 20. stoljeća, a gledajući na priču unatrag može se konstatirati kako ista evoluira zajedno s vremenom - u isto vrijeme ne blijedi ljepota pisanja s kojom je baratao Nabokov, kao ni razina šokantnosti same tematike. Za sve one koji nisu čitali knjigu (ili gledali neku od dvije poznate filmske adaptacije, s time da autor ovog teksta daleko više preferira verziju Stanleya Kubricka iz 1962. godine) - Lolita je priča o pedofilu Humbertu i njegovoj ljubavno-erotskoj opsesiji prema 12-godišnjoj djevojčici po imenu Dolores Haze.
Sam roman koncipiran je kao čitanje memoara pokojnog fiktivnog muškarca koji se predstavlja pseudonimom "Humbert Humbert". Priča nam o tome kako je odrastao u Parizu i na Francuskoj rivijeri početkom 20. stoljeća te kako se u ranoj mladosti zaljubio u djevojčicu po imenu Annabelle Leigh. No, ova mladenačka ljubav završila je tragedijom - Annabelle je preminula od tifusa. Naš protagonist (ili antagonist? Oko toga će se čitatelj morati boriti kroz cijeli roman!) Humbert, šokiran smrću Annabelle, tada razvija seksualnu opsesiju prema gotovo isključivo jednoj skupini djevojčica, onima između 9 i 14 godina (koje naziva "nimfe").
Humbert, profesor engleskog jezika, nakon izbijanja Drugog svjetskog rata seli se u New York gdje želi u miru raditi i završiti svoju knjigu. U potrazi za stanom, nakon što mu je kuća izgorjela, dolazi do udovice Charlotte Haze koja iznajmljuje smještaj u svojoj kući. Planirao je odbiti njenu ponudu, no njegova odluka - i cijeli njegov život - mijenja se u trenutku kada ga je Charlotte povela u vrt gdje se upravo sunčala njena kćer Dolores.
Za Humberta Dolores predstavlja svu njegovu opsesiju i fiksaciju, ona je za njega "savršena nimfa" te se odmah odlučuje useliti. Tamo polako vabi Dolores, koju je prozvao Lolita, no njena majka Charlotte, ne sluteći ništa, izjavljuje Humbertu ljubav i ultimatum - ili će je ženiti ili se može pakirati. U strahu da će biti odvojen od Dolores Humbert pristaje na brak, postajući time zapravo očuh Dolores.
Za one koji nisu čitali knjigu nećemo otkrivati dalje, no dovoljno je reći da će priča uključivati brojne dramatične detalje, tragedije, i preokrete...
Kada je knjiga napokon izašla 1955. godine, dvije godine nakon završetka, pronaći izdavača za knjigu s ovakvom tematikom bilo je iznimno teško - u konačnici je Nabokov preko svojih kontakata došao do pariške izdavačke kuće Olympia Press koja je pristala. U to vrijeme dobar dio knjiga koje je Olympia izdavala bile su, prema riječima jednog autora, "pornografsko smeće".
Poprilično je tragično da je jedno remekdjelo književne umjetnosti moralo svoj izdavački "život" započeti u takvom košu, no bilo bi još i tragičnije da je tamo završilo. Naime, "Lolitu" se može nazvati kontroverznom, što ovaj roman svakako jest, možda čak u neku ruku više danas nego onda, ali ovo zasigurno nije "pornografsko štivo", mogli bismo čak argumentirati da nije ni erotsko. Da, postoje erotski motivi, ali svako tko je krenuo čitati Lolitu u želji da će na tim "zabranjenim" stranicama naći nekakve lascivne i razvratne opise bit će razočaran - kako je i sam Nabokov jednom konstatirao, dio čitatelja odustane negdje na polovici knjige nakon što uvide da priča ne ide tamo gdje su možda očekivali.
Ipak, godinu dana nakon što je Lolita inicijalno izdana zabranjena je u nizu zemalja - u prosincu 1956. britansko ministarstvo unutarnjih poslova naredilo je da se prekine prodaja iste te da se zaplijene sve postojeće kopije u Britaniji (!). Sličnu zabranu uvela je čak i "liberalnija" Francuska (zabrana je trajala 2 godine). U Britaniji je knjiga pak koštala karijere najmanje jednog zastupnika u parlamentu, Nigela Nicolsona, nakon što se otkrilo da je on jedan od poslovnih partnera izdavačke kompanije Weidenfeld and Nicolson koja je knjigu za britansko tržište tiskala 1959.
Malo je reći da su te zabrane samoj knjizi dale onaj poseban status, privlačnost "zabranjenog" - imajući u vidu da je i sama tematika te vrste, ne čudi da "Lolita" i danas ima takav status. Neki je zasigurno imaju na polici uz, recimo, "Sotonske stihove" Salmana Rushdija, samo zbog njenog statusa! Kad već spominjemo Rushdija (zbog čije knjige je iranski ajatolah Homeini protiv njega izdao fetvu pozivajući na njegovu smrt), popriličnu pažnju izazvala je i knjiga "Čitanje Lolite u Teheranu" iranske profesorice Azar Nafisi koja ju je objavila 2003. godine (dakako, ne u Iranu, Nafisi od 1997. živi u SAD-u).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
