Na današnji dan, 7. travnja 1994. godine počeo je masakr u Kigaliju, glavnom gradu Ruande, koji će se pretvoriti u genocid. Prošlo je već 26 godina od početka masakra u Ruandi, koji je u našim krajevima bio relativno nezapažen jer su narodi bivše SFRJ tada bili uposleni u svojoj klaonici. Dok sama je Europa bila opčinjena gledanjem prve krvave predstave u svom dvorištu nakon Drugog svjetskog rata; koja je izrodila Vukovar, Ahmiće, Križančevo selo i Srebrenicu; a završila kodom bombardiranja bombama s osiromašenim uranom po Srbiji 1999. Jednostavno nije bilo previše vremena da se obrati pozornost na Afriku dok je Sveta Stolica mudro šutjela jer dobar dio onih koji su vitlali mačetama su bili njezini svećenici i redovnice.
Srebrenica se dogodila gotovo godinu dana nakon što je živote, što pod mačetama, što pod bombama izgubilo između 800 tisuća do milijun ljudi. Uglavnom je bila riječ o pripadnicima etničke skupine Tutsi te umjernim Hutuima i Twa-ima. U pokoljima nitko nije pošteđen, bez obzira na godine, dob ili spol. Dok su mjesta pokolja često bile crkve i škole, uz suradnju ili izravno sudjelovanje klera i drugog religijskog osoblja bilo katoličke, bilo protestantske denominacije iz Hutu skupine.
Tutsiji i Hutui pripadaju jednom od 18 klanova koji su većinom interetnički; obje skupine govore istim jezikom Kinyarwanda- Kirundi; prije učvršćivanja etničkih granica gdje su određeni Hutu mogli postati Tutsi ili određeni Tutsi pasti u položaj Hutua. Dvije skupine dijele jezično- kulturno etnički kontinuum,no kada se sada pokušava gledati gdje je nastao problem i kidanje, konture se naziru; premda kao i u historiografiji s ovih prostora, prolivena krv, ideologija i stare nepravde često mute sliku. Sam razvoj koji se kasnije razvio u etničke divizije kreće ( spekulira se ) oko 14- 15 st., kad se stvorila skupina pod imenom Tutsi, koja je krenula u osvajanje okolnog područja, gdje je podčinjeno stanovništvo osvojenih područja dobilo oznaku Hutu, riječ koja označava 'slugu' u nekoliko jezika Afrike. U Tutsi elitu su tijekom predkolonijalnog razdoblja inkorporirani dijelovi osvojene elite čime su postali i sami Tutsiji. Sve je to na kraju kroz stoljeća, po ugandskom sociologu Mahmoodu Mamdaniju dovelo do stvaranja jedinstvene etničke i jezične zajednice koja je dijeljena politički na gospodare Tutsije i one koje služe Hutue. Dok je mogućnost socijalnog penjanja pred krajem pred-kolonijalnog razdoblja svedena na minimum pod vladavinom Kigeri IV. Rwabugiri-ija ( vladao do 1895 ) koji je nastavio politiku svojeg prethodnika Rwogera raslojavanja Tutusija kao elite, uvođenjem - uburetwa - prisilnog rada za Hutue i Twa, od kojeg su Tutsiji bili oslobođeni.
Nijemci dolaze na područje visoravni iz područja buduće Tanzanije upravo u trenutku kada se je odvijalo, tradicionalno nemirno, razdoblje predaje vlasti na novog vladara, sada u liku Yuhi-ja V. Musinge. Njemački oficir Hans von Ramsay pojavio se 1897. u Nyanza-i i predložio savezništvo. Kraljica majka Kajogera , shvativši to kao dobru priliku za učvršćivanje vladavine svog sina, prihvaća uvjete; čime od 1898. i službeno počinje kolonijalno doba. Nijemci su bili daleko od pasivnih promatrača i Dvor je priznavao njihovu supremaciju, no s druge strane kolonijalne vlasti se nisu miješale u već uspostavljene odnose eksploatacije Hutua i Twa od strane Tutsi elite.
Misionari katoličkog reda 'Društvo misionara naše Gospe od Afrike' poznatiji kao 'Bijeli Očevi' došli su gotovo odmah nakon Nijemaca 1900. godine. Bijeli Očevi su od početaka bili vođeni maksimom svojega osnivača kardinala Charles Lavigerie-a , gdje je prvenstveno trud usmjeren na evangelizaciju elite. Logika iz tog izbora ima čvrste temelje, jer ako elita jedne feudalne 'države' postanu kršćani oni će gotovo sigurno uvjeriti svoje vazale pa makar i pod oštricama noža da ugledaju 'Svjetlo Kristovo' ; drugim riječima posao evangelizacije postaje puno lakši.
Takva taktika je išla na ruku Dvoru u Nyanze jer za evangelizacije 'Očevima' je bilo potrebno da elita ima čvrst stisak nad podanicima. Tako da su 'Očevi' pomagali u dovođenju pod kontrolu novo-osvojenih nemirnih područja pod vlast Dvora. Premda nije bilo sve tako glatko; Dvor nije baš gledao na misionare bez sumnjičavosti. Na početku propagiranje nove vjere nje išlo glatko među Tutsijima, a na samom Dvoru evangelizacija je bila zabranjena uz iznimku sekularnih aspekata rada misionara kao što je opismenjavanje plemstva. Hutu-i Twa-i su bili subjekti evangelizacije u vidu veće kontrole nad populacijom, jer 'Očevi' nisu odustajali od svojeg top-down modela , što je podrazumijevalo dobre odnose s regionalnim Tutsi poglavicama.
Do 1903. Crkva je pod 'Očevima' stekla utočište među Hutu-ima, a Dvor je shvatio da misionari postaju još jedan centar moći koji bi mogao okrenuti podanike protiv njih. S druge strane misionari su svojim tiranskim metodama okrenuli pokršteno i nepokršteno stanovništvo protiv sebe što je dovelo do velikog ustanka Hutua protiv 'Bijelih Očeva'. Njemačke kolonijalne vlasti su morale spašavati misionare i ugušiti ustanak, dok se Dvor svojim spletkama osvećivao, misionarima. Ustanak je ugušen 1904., s krajnjim rezultatom međusobnog razumijevanja između misionara, Dvora i kolonijalnih vlasti u stvaranju određenog trijumfirata međusobno povezanih ( ako ne i usklađenih ) interesa .
1904. godine na područje Ruande dolaze i protestantski misionari što je još više alarmiralo sada oslabljenje katoličke misionare i navelo ih da njeguju još bliže odnose s Dvorom u strahu od protestantske 'invazije' čime su Hutu-i opet ostavljeni na cjedilu . Na kraju svega, protestantske denominacije će slijediti šablonu koju su postavili katolički misionari. Jedna od glavnih karakteristika spomenute šablone je i propagiranje ' Hamitske teze' o postanku Tutusija koji su kao takvi rođeni da vladaju nad negroidnim Hutuima, čime je Rimska Crkva izravno s kolonijalnim vlastima postala odgovorna za ratifikaciju do nedavno relativno fluidnih soco- političkih kategorija. Takve teze su isto odgovarale i nadopunjavale se s dvorskom ideologijom pod Musingom, začete pod Rwabugirijem, čija je osnova ležala u vjerovanju da su Tutsiji rođeni da vladaju.
Početak Belgijske kolonijalne kontrole bio je samo primopredaja vlasti bez mijenjanja stanja na terenu. Hutuima su pak sve lađe potonule kada se 1917. krenulo s pokrštavanjem Tutsi plemstva, čime su Rimska crkva i ostale denominacije krenule zajedno s Dvorom u lomljenje zadnjih utočišta Hutu otpora. Katolička Crkva je zajedno s Belgijskim vlastima 1926 počela s racionalizacijom administrativnog aparata Kraljevine , koje je za jednu od posljedica imalo izdavanje etničkih osobnih iskaznica 1930. čime je zabijen zadnji čavao u sada već nepostojeću socijalnu mobilnost između skupina. Dok je kruna svega toga napravljena 1931. smjenjivanjem Musinge i postavljanjem njegova sina Mutare kao prvog pokrštenog kralja, što je na kraju dovelo da Katolička Crkva igra ulogu državne crkve koja zajedno s Belgijskim vlastima održava Tutsi hegemoniju na opće zadovoljstvo svih triju strana.
Za pad kralja Musinge 1931. su izravno odgovorne makinacije 'Bijelih očeva', što je uvjerilo sve unutar Tutsi zajednice da ulazak i rad u Crkvi, bilo kroz zaređenje, bilo kroz sudjelovanje kao laički članovi, je još jedan od načina pristupa polugama moći. Protestantske denominacije su po običaju slijedile katolički kler pojačavajući isto tako napore u stvaranju domaćih crkvenih vođa. Stvaranje i održavanje mitomanije Tutsi nadmoći nastavljeno je uz svesrdnu pomoć crkvi i sada domaće vrhuške klera. Jedan od istaknutijih primjera je Alexis-a Kagame, katolički svećenik iz plemićke Tutsi porodice , lingvista i povjesničar. Kagame nije zaboravio dužnost prema svojoj skupini, te je svojim historiografijama Dvora , nastavio s učvršćivanjem mita 'prirodnog poretka' Tutsi dominacije .
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
