Drugi svjetski rat je bio najstrašniji rat u povijesti ljudskog roda u kojem je poginulo više od 50 milijuna ljudi. Pravi i najveći dobitnik toga užasnog rata bile su Sjedinjene Američke Države koje su postale dominantna najjača svjetska sila. Njena industrija i teritorij, s iznimkom Pearl Harbora, bili su pošteđeni ratnih razaranja. Političkim, vojnim i industrijskim američkim elitama odmah po okončanju rata postalo je apsolutno jasno kako je nadzor i posjedovanje nafte odlučilo dva svjetska rata te će odlučiti geopolitičku sudbinu svijeta u desetljećima koja su tek dolazila. Nafta je postala energetski resurs budućnosti.
Poslijeratni američki rukovodeći dužnosnici shvatili su da je potrebno osigurati dovoljno nafte za mobilnost oružanih snaga na kopnu, moru i zraku. A uz to, bilo je nužno potencijalnim i stvarnim neprijateljima kao što je Sovjetski Savez uskratiti naftu. Nakon 1945. kontrola nad svjetskom naftom postaje sastavni dio američke globalne dominacije. Američke elite vodile su se uzrečicom belgijskog povjesničara Michela Collona: "Ako želite vladati svijetom, morate kontrolirati naftu. Svu naftu. Posvuda."
Nakon rata Rockefellerova skupina kompanija kontrolirala je većinu svjetske nafte: Standard Oil Company of New York (SOCONY Mobil), Standard Oil Company of New Jersey (kasnije Esso, a potom Exxon), Standard Oil Company of California (Chevron), Standard Oil Company of Indiana (Amoco), itd. Slično kao što su nakon Prvog svjetskog rata britanske naftne kompanije British Petroleum i Royal Dutch Shell kontrolirale mnoge tokove nafte tako je nakon 1945. počela Rockefellerova dominacija nad svjetskom naftom. Naftu koju Rockefellerove tvrtke tada nisu kontrolirale uskoro će dobiti na ovaj ili onaj način. Ponekad je to bilo putem bilateralnih sporazuma, a ponekad zahvaljujući tajnom radu CIA-e. Rockefellerove kompanije u Sjevernoj Americi i Venezueli su proizvodile oko 70% svjetske nafte 1950. Prvi veliki cilj ovih kompanija nakon rata bio je ekstremno promijeniti energetsku bazu američkog gospodarstva koje je bilo najveće na svijetu. Cilj je bio stvoriti ovisnost Amerike o nafti.
U tom poslijeratnom dobu Rockefellerova skupina tvrtki Standard Oil odlučila je iz temelja promijeniti američku ekonomiju. U velikom stilu započelo je naftno doba. Tu su ključni postali automobili. Tijekom Velike depresije 1930-ih političari su obećavali "pile u svakom loncu", a do početka 1950-ih to se obećanje transformiralo u "jedan ili dva automobila u svakoj garaži" čime se težilo da automobili prestanu biti povlastica bogatih već da budu dostupni svima. Korak po korak, partnerstvom između Standard Oil i proizvođača automobila iz Detroita, General Motorsa, kreirano je novo grandiozno naftno tržište. Poslijeratni ulagači su radili velike robno-trgovinske centre i stambene četvrti daleko od željezničkih pruga pa su Amerikanci bili primorani vlakove zamijeniti automobilima. Otada će se željeznice primarno koristiti za teretni prijevoz dok će se putnici preusmjeriti na automobile i autobuse.
Tajnim sporazumom između najvećeg svjetskog proizvođača automobila General Motorsa, naftnog Standard Oila i proizvođača guma Firestone, u velikim gradovima SAD-a uništeni su gradski električni tramvaji. 1945. je većina velikih američkih gradova imala energetski učinkovite i ekološki čiste tramvaje koji su efikasno prevozili ljude od kuće do radnog mjesta. No, predsjednik General Motorsa Alfred P. Sloan i Rockefellerov Standard Oil tome su odlučili stati na kraj i uvesti automobilsko naftno doba.
General Motors je kupio najveću autobusnu tvrtku u SAD-u, a zatim je svoje sjedište preselio na Manhattan te je kupio dionice njujorških željeznica i smišljeno ih uništavao kako bi oslobodio put autobusima koji koriste naftno gorivo. Do tada je Manhattan kao malena, ali gusto naseljena četvrt New Yorka se koristila uglavnom samo tramvajem i metroom. Međutim, uništavanje željezničkog prometa otvorilo je vrata masovnoj prodaji i korištenju automobila i autobusa što je kreiralo prometne gužve. Krajem četrdesetih General Motors je kupio i devastirao preko stotinu gradskih tramvajskih sustava za električni javni prijevoz u 45 gradova te ih zamijenio autobusima na benzin. 1955. je oko 90% linija električnih tramvaja u SAD-u bilo uništeno.
1949. General Motors i Standard Oil zajedno sa svojim partnerima optuženi su za urotu sa svrhom preuzimanja kontrole nad sustavom javnog gradskog prijevoza i uništenja konkurencije pomoću naftnih automobilskih proizvoda, te za urotu sa svrhom kreiranja monopola na prodaju dotičnih proizvoda što je predstavljalo kršenje antitrustovskih zakona u SAD-u. Prizivni sud SAD-a oslobodio je General Motors prve optužbe, a osudio ga za drugu te je kaznio tvrtku sa ciničnih 5000 USD.
Na kraju Drugog svjetskog rata SAD je bio na putu da postane najveći proizvođač automobila na benzin i ujedno najveći svjetski potrošač benzina. Ali da bi se naftno doba ostvarilo u potpunosti, bilo je potrebno devastirati nacionalnu mrežu pruga za putničke i teretne vlakove koji su putovali prostranim kontinentom Sjeverne Amerike i to mjesto ustupiti nacionalnoj mreži autocesta kojom će putovati automobili, autobusi i kamioni. Američka vlada je tada financirala izgradnju autocesta i zračnih luka dok željeznice u privatnom vlasništvu nisu dobile financijsku potporu države. Čak je vlada primorala željeznice da zadrže ratnu trošarinu u iznosu od 15% na karte što je originalno osmišljeno kako bi se ograničilo kretanje civilnog stanovništva za vrijeme rata. Ne treba istaknuti kako su karte zbog toga bile skuplje nego što je realno bilo potrebno. Zato nije iznenađenje da je između 1945. i 1954. korištenje željezničkim linijama palo za čak 84% jer si je svaki Amerikanac koji je to mogao i htio kupio automobil.
Počele su diljem zemlje u perifernim područjima gradova nastajati nove stambene četvrti koje nisu bile priključene na sustav tramvajskih i željezničkih pruga. Deseci milijuna Amerikanca postali su ovisni o automobilima i autobusima kako bi mogli normalno svakodnevno funkcionirati. Nije se razmatrao evidentan manjak energetske učinkovitosti i ekološke neprihvatljivosti. Tvrtke su počele gravitirati autocestama za čije je gradnju vlada potrošila milijarde dolara dok je istovremeno nametala porez željeznicama. Vlada je željeznicama zadala težak udarac kad je putničkim vlakovima oduzela poštanske vagone koji su donosili značajan prihod od početka prve upotrebe putničkih vlakova.
Čelnici General Motorsa i Standard Oila su 1956. izvršili snažan pritisak na predsjednika Eisenhowera koji je potpisao Zakon o izgradnji nacionalnih međudržavnih autocesta što je bio najveći program izgradnje javne infrastrukture u povijesti. Čak je 90% troškova snosila američka vlada. Cilj je bio povećati transport kamionima i osobnim automobilima. Rezultat je bio da se do 1966. manje od 2% putnika koristilo međugradskom željeznicom. Rockefeller i Sloan su izvojevali pobjedu, a račun su platili američki porezni obveznici. Projekt izgradnje autocesta na kraju je umjesto planiranih 25 milijardi $ koštao čak 114 milijardi $.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
