Analiza - nakon šoka dolaze neočekivane posljedice: Iako to danas tako ne izgleda, prodor u Kursk možda je najlošiji potez koji je Kijev mogao povući

Iznenadan i poprilično dubok ukrajinski prodor u rusku regiju Kursk na prvu izgleda kao veliki podvig Kijeva, do te mjere da bi neki zaključili da se tijek rata upravo promijenio. No, danas, skoro tjedan dana nakon što su ukrajinske snage uspješno probile rusku granicu, može se postaviti jedna vrlo drugačija prognoza. Ovaj ukrajinski potez, koji dolazi kao reakcija na nedostatak boljih opcija, mogao bi biti jedan od najlošijih po Kijev iako u ovom trenutku to možda tako ne izgleda.

Kao prvo - što ukrajinske snage zapravo žele postići? Očito je da ne misle da će uzvratiti Rusiji na način da će krenuti u okupaciju njenog teritorija po ključu "koliko vi nama, toliko mi vama". U tom smislu ovaj prodor ne može imati dugoročni strateški cilj, za razliku od ruskih osvajačkih operacija na istoku i jugu Ukrajine. Nadalje, prije ili kasnije Rusija će okupiti dovoljnu snagu da, oslanjajući se na kvantitetu, odbaci ukrajinske vojnike natrag prema granici.

Dakle, ako cilj nije bio pokretanje invazije na Rusiju s ciljem uzimanja ruskog teritorija, osim nekoliko kilometara u dubinu, onda mora da je svrha ove operacije slanje jasne poruke. To je donekle tijekom vikenda i potvrdio ukrajinski predsjednik Zelenski rekavši da je "pravedno" upasti na ruski teritorij jer Rusija to čini Ukrajini od početka 2022. Dobro, poruka je poslana, ali što u toj poruci ima novog? Zar će zbog ukrajinskog upada netko odjednom nakon više od dvije godine zaključiti da je ruska invazija nepravedna, a da ranije nije?

To ne zvuči kao ključna misao takve poruke. Možda je poruka pokazati da ukrajinske snage nisu slomljene i brojčano potrošene te još uvijek mogu iznenaditi Rusiju. To su svakako pokazali, ali pokazati to nije zahtijevalo neku veliku ideju, samo odluku. Između Rusije i Ukrajine svakako ima nekoliko stotina kilometara granice koja nije naročito branjena s niti jedne strane. Na takvim mjestima svakako je moguće izvesti iznenadan prodor i zatim isti prikazati kao konkretan uspjeh.

Da ne bi bilo zabune, ukrajinski prodor u vojnom smislu svakako jest uspjeh - pogotovo ako ga usporedimo s iznenadnim ruskim prodorom u regiju Harkov. Situacija na karti je očita, ukrajinske snage uspjele su u kraćem vremenu zauzeti više prostora nego Rusi u Harkovu.

Komparacija ukrajinske kontrole u Kursku i ruske kontrole u Harkovu

Ali to je samo dio priče. Nemoguće je uspoređivati granične proboje u Kursku i Harkovu kao da predstavljaju cjelokupnost rata jer tu su stotine kilometara fronte na istoku i jugu, naročito na istoku, u regiji Donjeck, gdje ruske snage konzistentno napreduju i oduzimaju Ukrajincima teritorij - čak i u vrijeme dok traje njihova operacija u regiji Kursk.

U tom smislu operacija Kursk predstavlja skretanje pozornosti s drugih ratnih prostora gdje Ukrajina već dugo vremena isključivo gubi. Jasno, Kijev si ne može dozvoliti da se ustabili pretpostavka da definitivno gube rat, zato im je ovakav proboj bio od velike psihološke važnosti.

Ali zašto smo onda na početku rekli da je ovo možda ujedno i jedan od najlošijih poteza koje je Kijev donio do sad? Naravno, vrijeme će pokazati, ali tu bi moglo doći do brojnih nepoželjnih ishoda po Ukrajinu, počevši upravo od ovog psihološkog aspekta.

Je li cilj bio izazvati paniku u Rusiji? Utjerati Rusima strah da je "rat stigao doma"? Vjerojatno. Ali učinak bi mogao biti posve drugačije, pogotovo ako ga ruske vlasti u suradnji sa svojim sad već u potpunosti kontroliranim medijima uspiju na takav način preokrenuti.

Naime, umjesto straha da se rat prebacuje na ruski teritorij učinak bi mogao biti veliko buđenje ruskog patriotizma i želje za sudjelovanjem u ratu jer je sad, eto, najzad napadnuta i Rusija. Naravno da je to vrlo oportunistički pa i licemjeran stav, pošto je Rusija ta koja ratuje u Ukrajini, a ne obrnuto. No, ne možemo podcijeniti utjecaj takve situacije, naročito kod sile koja sebe smatra dominantnom.

To je poput slučajeva kad bi Amerikanci pokretali žestoke odmazde jer je u kakvoj zasjedi ubijen veći broj njihovih vojnika na prostoru Iraka ili Afganistana za vrijeme njihovih dugogodišnjih okupacija. Javnost u takvim trenucima uopće nije sposobna racionalno rasuđivati koje su posljedice dovele do toga - znaju samo, na svojoj sirovoj razini, da su "njihovi" napadnuti i podržavaju maksimalnu odmazdu.

U ekstremnijem slučaju sjetimo se napada na SAD 11. rujna 2001. Mladi ljudi masovno su se prijavljivali u vojsku potpuno voljni služiti pod Georgeom W Bushom za njegove invazije u Iraku i Afganistanu. Ti mladi ljudi nisu velikom većinom imali pojma ni gdje idu ni zašto, ali bili su pokretani čistim nagonom nasumičnog patriotizma. To što je SAD i prije toga radio po Bliskom istoku, niti su znali niti ih je bilo briga.

Sličnu situaciju imali smo i prošlog listopada u Izraelu. Odjednom je val radikalnog patriotizma nabujao i omogućio ovaj kontinuirani brutalni rat u Gazi, nakon Hamasovog napada 7. listopada. Usijani patriotizam odmah eliminira sve uzročne posljedice koje su dovele do inicijalnog napada, a znamo da se Hamasov napad nije dogodio iz vakuuma.

Isto tako se ni ukrajinski napad na Kursk nije dogodio iz vakuuma. Taj napad može biti taktički pokušaj razvlačenja ruskih snaga, može biti strategija da se prikaže da ukrajinska vojska još ima ljudi, ili pak jednostavno može biti čista želja za odmazdom nakon tolikih udara koje su primili od Rusije.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.