Za nekoliko dana Donald Trump više neće biti predsjednik. Amerika se u neku ruku vraća u "uobičajeno", a mnogi se ovih dana pitaju kako se ovo sve uopće dogodilo? Kako se Americi, čija je politika u usporedbi s današnjom bila desetljećima predvidljiva, čak i "dosadna" (sjetimo se Obama Vs Romney izbora iz 2012. godine), dogodio Trumpizam?
Kada se sve slegne i kad inauguracija u srijedu prođe, a imajući u vidu da će je čuvati više od 20,000 vojnika (to je veći broj američkih vojnika nego što se trenutačno nalaze u Iraku i Afganistanu zajedno), trebala bi proći mirno, moći će se napokon napraviti pravi rezime Trumpovog turbulentnog mandata. Zašto je to do sada bilo nemoguće precizno učiniti? Zbog samog Trumpa i njegove nepredvidivosti. Sve dok Trump napokon ne napusti Bijelu kuću nećemo moći reći "kakav je" stvarno bio njegov mandat. Uzmimo za primjer tu tvrdnju koja se često spominje kao njegova pozitivna strana - "Trump nije započeo niti jedan novi rat". Da, nije, ali morat ćemo pričekati da prvo siđe s vlasti kako bismo mogli reći da ta tvrdnja stoji. Jer čini se da je pred udar na Kongres opcija vojnog sukoba s Iranom bila često na njegovom stolu...
Ono što pak sa sigurnim vremenskim odmakom možemo jasno ustvrditi su razlozi koji su doveli do Trumpovog dolaska na vlast prije četiri godine. Američki interni problemi doveli su do stanja koje je moralo rezultirati pojavom neke radikalnije političke opcije i ona se stvorila u isto vrijeme na dvije strane političkog kompasa. Jedina razlika je u tome što je republikanska stranka, generalno oportunija od svojih rivala, dozvolila da radikalni kandidat, Donald Trump, postane službeni kandidat za predsjednika SAD-a, dok je demokratska stranka bacila sve klipove što je imala pred noge senatora iz Vermonta.
Niti je Bernie Sanders bio "komunist" niti je Donald Trump bio "fašist", ali za američku politiku koja se desetljećima nije odmicala od šireg centra (a Demokratska i Republikanska stranka već godinama se "približavaju" kada je riječ o ključnim, ne društvenim, politikama) obojica su predstavljala "krajnje radikalnu" opciju.
Američki problemi, a u suštini su to ekonomski problemi stvoreni brutalnim napadima i nagrizanjem srednje i radničke klase razuzdanim neoliberalizmom, mogli su se zapravo "riješiti" samo na dva moguća načina. Prvi način bio je konstruktivniji, zaokret prema socijalnoj državi, sve ono što je predlagao Bernie Sanders - normalan zdravstveni sustav po europskom uzoru, besplatno obrazovanje, zaštita radnika, izgradnja dodatne socijalne mreže koja bi zaštitila radnika od sirove vjetrometine američkog kapitalizma.
Sanders, senator koji je aktivan u američkoj politici desetljećima, postao je gotovo preko noći nacionalna senzacija s ogromnom i lojalnom sljedbom. Njegovi skupovi bili su krcati, emotivni. Zapravo, ako bismo bili iskreni, bili su u tom emotivnom smislu poprilično nalik skupovima koje je održavao Donald Trump. S druge strane entuzijazam za tadašnju kandidatkinju Hillary Clinton, i prošle godine za Bernija Sandersa, bio je blijed i anemičan, što ne iznenađuje jer brojni glasači znaju što ova vrsta političara predstavlja - sve, samo ne rješenje.
Hillary Clinton je izgubila izbore 2016. i to nimalo ne čudi - kao što ne čudi ni da je Trump izgubio ove. No, da je Demokratska stranka imala dovoljno razuma da dozvoli popularnijem kandidatu da uđe u ring, Bernie Sanders bi prema gotovo svim anketama porazio Donalda Trumpa i danas bi imali jednu sasvim drugačiju situaciju, svakako bolju (iako daleko od toga da je Sanders bio idealan - neki njegovi vanjskopolitički stavovi bili su su poprilično "nezgodni").
Sanders i Trump nudili su rješenje. Jedan iz ljevičarskog ugla, drugi iz desničarskog, a na nekim mjestima su se neminovno i preklapali - jer su se morali preklapati imajući u vidu već ranije spomenutu primarnu američku problematiku vezanu uz ekonomsku egzistenciju milijuna ljudi. Sanders je nudio zaokret prema većem državno-socijalnom modelu dok je Trump obećavao da će vratiti radna mjesta koja su se iz Amerike preselila u Aziju. Dakako, Trump je na te ekonomske ideje nadovezao i ogromnu dozu toksične desničarsko-populističke retorike, kako to i biva u vrijeme ekonomskih kriza.
Ako se pita korporacije, odnosno kapitalističku klasu, opet im je prihvatljiviji Trump koji će im smanjivati poreze od jednog Sandersa koji će ih im povećavati! Naravno, najviše od svega im paše "provjereno", a to će sad dobiti s Bidenom.
Temeljni i strukturalni problem Amerike je, jedan kroz jedan, njihov ekonomski model, ali Trump je fokus prebacio na imigrante, na potrebu izgradnje zida uzduž granice s Meksikom. Time je u startu prisvojio glasove onog dijela Amerike koji još uvijek Ameriku vidi na jedan vrlo specifičan, da ne kažemo rasno definiran način. Trump, kao lukavi medijski "personality" znao je kako svoje izjave uvijek koncipirati na način da mu se "ne može staviti soli na rep", ali opet da njegova baza osjeti da se obraća primarno njoj. Na svoj poklič "učinimo Ameriku ponovno velikom" nikad nije stavio oznaku vremenskog perioda kada je to Amerika bila "velika" - to definiranje ostavljeno je za slobodnu interpretaciju, a samim time mnogi su zaključili da to mora biti era u kojoj su tzv. WASP-ovci (bijeli anglosaksonski protestanti) bili dominantno lice Amerike.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
