Analiza povijesne adaptacije geopolitike 21. stoljeća: Sirija je bila ruski pokušaj da svijetu pokaže da nije "samo regionalna sila", na kraju se ipak ispostavilo da je Obama bio u pravu i za to im nije kriv Assad

Pad Sirije mijenja toliko toga u kontekstu geopolitike, skoro da je okreće naglavačke od tektonskih promjena. Prije svega sudbina Sirije sad je novo pravilo po pitanju što se može dogoditi i kojom brzinom. U jednom trenutku Sirija je redefinirala geopolitiku na način da je poslužila kao potvrda da američki planovi ne moraju nužno proći. Sjećamo se onog Obaminog niza glede toga "tko mora otići". Djelovao je potpuno nadmoćno. Kad je rekao da Ben Ali "mora otići", otišao je. Kasnije je rekao to i za Hosnija Mubaraka, pa zatim Gaddafija. Egipatskog predsjednika srušila je ulica dok je libijskog pukovnika srušila američka i saveznička vojna intervencija. Zatim je rekao istu stvar i za Bashara al-Assada. "Assad mora otići" - poručio je Barack Obama što je, izuzev vrlo jasnih strateških interesa, svakako probudilo i određeni prkos u Rusiji koja se osjetila dovoljno snažnom da kaže "e neće".

Ta sama činjenica, da Sirija opstaje iako je određena za rušenje i prevrat, bila je dovoljno snažna da iz temelja mijenja geopolitičku analizu 21. stoljeća. To je bio trenutak u kojem je SAD shvatio da je Rusija (ponovno) postala prijetnja njihovim globalnim ambicijama. Rusija je htjela to postati, Putin je htio to postati. I postali su, godinama.

Tek nakon što je Rusija čvrsto stala na stranu Sirije osjetilo se da se svijet mijenja iz pozicije potpune unipolarne dominacije prema nekom novom modelu multipolarnosti, gdje bi iza ruskog iskoraka na scenu mogle stupiti snažnija Kina, Indija, zemlje globalnog juga... Uvjet je bio da Rusija uspije. Moralo se pokazati, bar jednom, da američki plan nije apsolutan. Kad je završio Obamin drugi mandat, a Assad "nije otišao", to je zaista izgledalo kao pobjeda izazova koji je pokrenula Rusija.

Geopolitika nipošto nije egzaktna znanost. Ona se itekako vodi emocijama i pretpostavkama. Ruska obrana Sirije bila je signal brojnim zemljama da možda ne moraju više nužno slijepo slijediti američki diktat. U većoj i manjoj mjeri to se osjetilo diljem svijeta, naročito u Africi gdje je cijeli jedan niz zemalja pod tim utjecajem otarasio se utjecaja bivših kolonizatora i počeo graditi bliske odnose s Rusijom i Kinom. Veliki gubitnik ove transformacije bila je Francuska čiji vojnici inače upravo u ovom trenutku napuštaju još jednu zemlju koja ih je potjerala, Čad.

Assad na vlasti u Damasku bio je simbol prve američke nemoći nakon jako dugo vremena. Deset godina nakon ogromnih napora da sruše Assada počeo se urušavati američki plan kontrole nad Afganistanom te su tamo morali bježati od talibana što je pak još dodatno pojačalo taj dojam. Jer sve što se događa u ovoj domeni pomiče to geopolitičko klatilo utjecaja. Zemlje poput Saudijske Arabije, pa u jednoj manjoj mjeri čak i Izraela, počele su unositi nove kalkulacije u svoju vanjsku politiku. Amerika više nije "jedini igrač" na sceni. Rusija dolazi u geopolitičkom smislu, a iza nje preko prokrčenog puta ekonomski se uzdiže Kina. Alternativa je stvorena i svijet se prilagođavao istoj, između ostalog kroz sve veću popularnost BRICS ekonomske grupacije gdje, iako je Kina daleko najveća ekonomska lokomotiva, Rusija je zapravo ideološki pogon koji otvara tu mogućnost.

No, kako smo i vidjeli, a nikad jasnije nego na padu Sirije, ovaj istup natrag na globalnu pozornicu koji je napravila Rusija skupo će je koštati. Ideja da bi se Amerika spustila na razinu ispod i bila tek "jedna među velikima" nikako nije mogla proći mirno. Očekivat da će to biti nekakav "prirodni proces" bilo bi jako naivno. No, Rusija je znala u što se upušta, ali su svejedno išli u to.

Povijesni trenutak koji valja zabilježiti je 7. veljače 2012. Tog dana Rusija je poslala svog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova u Damask. Bilo je to godinama prije nego što će Rusija vojno intervenirati u Siriji (intervencija je krenula u rujnu 2015. godine). Dolazak Lavrova u Damask bio je geopolitička prekretnica 21. stoljeća. Tim simboličkim činom, sastankom s Assadom koji je nedavno obilježen kao "onaj koji mora otići", Rusija je krenula s planom koji je trebao mijenjati svijet.

Sergej Lavrov i Bashar al-Assad u Damasku 7. veljače 2012.

Sam Bashar al-Assad od tada je u neku ruku više simbol nego konkretan upravljač sirijske sudbine. Sve ono što se događalo kasnije na neki način je dirigirano iz Moskve. Tu su se na strani Sirije zatim uključili i Iran i libanonski Hezbollah, ali Rusija je uvijek bila iznad jer se znalo da je ruski faktor taj koji u konačnici zaista štiti Siriju. Bez Rusije Sirija bi brzo mogla postati nova Libija ili novi Irak. SAD bi "s užitkom" bombardirao i iranske snage diljem Sirije. No, prisutnost Rusije značila je da takvi planovi više ne mogu proći.

SAD je svejedno vojno intervenirao u Siriji, čak godinu dana prije Rusije (rujan 2014.), ali su svoju intervenciju morali predstaviti kao rat protiv ISIL-a iako su u isto vrijeme iskoristili to da bi se uglavili na istoku Sirije sa svojim novim kurdskim saveznicima gdje su i danas. No, nisu mogli ići u direktne napade na sirijsku vojsku jer je u zraku stajala opasnost da bi to brzo moglo prerasti u direktan rat s Rusijom.

Sigurno iz Moskve nisu to Assadu nikad rekli baš tim riječima, ali između redaka mu je poručeno - opstat ćeš i vladat ćeš, a tvoj opstanak pokazat će cijelom svijetu moć i utjecaj nove Rusije. Što je Bashar mogao na to, reći da ne želi? Pa mogao je, ali cijeli njegov život na kraju se svodi na to da upada u povijesne uloge koje vjerojatno nije baš priželjkivao. Mogao je i ocu reći da ne želi naslijediti Siriju nakon smrt brata Bassela, ali nije. Isto tako nije rekao ni "ne" Putinu iako mu je moralo biti jasno da bi u tom slučaju jedina alternativa za njegovu zemlju bila prepuštanje iste u ruke islamističkih militanata.

Na kraju se ta opcija vratila natrag. Ono što smo vidjeli prije nekoliko dana bio je točno scenarij koji bismo vidjeli i te 2012. da nije Rusija odlučila kako će to pokušati spriječiti. Dobro, možda bi se sirijska vojska ipak malo više opirala nego sad kad je doslovno nestala poput duha. Ali nije to prvi takav slučaj. Sjetimo se samo koliko je SAD ulagao u afganistansku vojsku koja je, slično kao i sirijska prije par dana, doslovno nestala kad su talibani krenuli u svoj veliki juriš.

Lekcija i za Washington i za Moskvu je ista - u ovoj široj regiji gotovo je nemoguće održavati poredak koji nema uporište u narodu, a sekularne ideje očito više nemaju. Ne zato što su loše ili neodržive već zato što je toliko faktora koji ulažu ogromne napore da bi iste bile eliminirane. Tu prije svega mislimo na Tursku i Saudijsku Arabiju, mada je i Obama zapravo bio veliki pobornik ideje da tzv. "politički Islam" preplavi Bliski istok i šire.

Stvar je uvijek u doziranju. Zapad zna da su islamisti jedina sila koja na ovim prostorima može rušiti sve pred sobom, ali bi voljeli njihov radikalizam umanjiti tek toliko da mogu njima vladati. Lokalne sile su pak imale ambicije izbaciti SAD iz igre tako da su pokrenule projekt koji neće sadržavati tu komponentu pa je tako stvoren ISIL. SAD je tad morao intervenirati jer im je bilo jasno da ako ISIL zavlada tu neće biti puno prostora za njihov utjecaj. No, nakon ISIL-a na red je došlo nešto drugo, slično, ono što je upravo preuzelo kontrolu nad Sirijom.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.