Kada pogledamo kartu Europe i svijeta, uz malo vanjskopolitičkog znanja, točno možemo definirati koja je zemlja orijentirana prema kojoj velikoj sili. Hladni rat, barem ona prva verzija, je završen, ali blokovska podjela svijeta i dalje je poprilično na snazi.
Dakako, ideološki gledano postoji zapravo samo jedan blok, kapitalistički, ali ideološku podjelu zamijenila je sirova geopolitička podjela na gravitiranje prema jednoj od sila - SAD-u, Rusiji i u nešto manjoj mjeri Kini.
Takve orijentacije kod slabijih država dovode do toliko visokog statusa ovisnosti da one čak i poteze po pitanju nacionalnih interesa dovode u skladu s interesima dominantne sile, a ne svojim interesima. Upravo zbog toga, u takvoj globalnoj klimi, koncept neutralnosti je poprilično fascinantan, naročito ako se uzme u obzir koliko je on danas rijedak.
Govorimo o konceptu koji odolijeva tek na prostoru pojedinih "oaza" na karti svijeta, a i tamo je uvijek pod pritiskom sila koje traže svrstanost. Odličan primjer pritiska koji razbija neutralnost je Ukrajina, zemlja čija se neutralnost slomila pod pritiskom SAD-a, EU-a i Rusije. "Most između Rusije i Zapada" je srušen, a Ukrajinu je to koštalo desetke tisuća mrtvih te gubitka teritorija (Krim, a možda i Donbas).
Gotovo sve neutralne zemlje postale su neutralne zato jer su velike sile kompromisno zaključile da je njihova neutralnost bolji ishod od opasnosti da potpuno pripadne drugoj strani. Teško može jedna zemlja sama stvoriti svoju neutralnost jer neće joj biti dozvoljeno. Jedan noviji primjer mogla bi biti Libija koja je pokušala zauzeti mjesto između Istoka i Zapada, a to ju je skupo koštalo.
Jugoslavija je nakon Drugog svjetskog rata uspjela pronaći, i izboriti, svoj put prema neutralnosti, balansirajući delikatno između Istoka i Zapada, no ni to nije potrajalo - i njena neutralnost je razbijena, kao i ona sama, da bi nakon nje stasale manje svrstane države.
I iako se neutralnost često mrvi od strane velikih sila, ipak još uvijek imamo i nekoliko uspješnih primjera.
Svega nekoliko država danas se može nazvati uistinu neutralnima i pritom govorimo o državama koje eksplicitno imaju takav status ugraviran u svojem Ustavu. To su prije svega: Švicarska, Lihtenštajn, Turkmenistan, Kostarika, Panama i Vatikan. Njihova neutralnost nije upitna, no to je samo 5 država na cijeli svijet? Vrlo poražavajuće.
U drugu skupinu, malo niži razred neutralnosti, odnosno formalno neutralne zemlje prema kojima ipak treba biti donekle skeptičan su: Austrija, Finska, Irska, Malta i Švedska.
U još niži razred, odnosno skupinu koju bismo mogli nazvati "neutralni, ali ne zadugo", spadaju zemlje kao što su: Gana, Japan, Meksiko, Mongolija, Moldavija, Ruanda i Srbija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
