Bennettov intervju kao potvrda slutnji: Rat se mogao i trebao zaustaviti, ali je Zapad odlučio da mora ići dalje

Približava se godina dana od početka ruske invazije na Ukrajinu. Pokušat će se podvući mnoge linije za desetak dana (24. veljače), od toga koliko je Rusija osvojila teritorija, koliko je naknadno izgubila, koliki su gubici u ljudstvu s obje strane, koliko je civila stradalo, koliko je tenkova uništeno... No, glavno pitanje trebalo bi biti, ako se već želimo baviti ratnom retrospektivom, kako se ovaj rat mogao zaustaviti, zašto se nije do sad zaustavio, kad se već očito nije moglo spriječiti da izbije.

Godinu dana nakon početka rata i potencijalno stotina tisuća mrtvih, zapravo još uvijek nemamo vrlo konkretan razlog zbog kojeg je rat počeo, samo tvrdnje koje se daju na temelju kuteva gledišta. Ukrajina i njeni saveznici će tako reći da je stvar vrlo jasna, da je ovo ruski imperijalizam koji se može direktno uspoređivati s njemačkim nacizmom iz prošlog stoljeća.

Ali njemački nacizam zaista je i imao namjeru osvojiti barem Europu, za početak, pokrećući ekstremno ambicioznu kampanju agresije udarajući na Poljsku, Francusku, Britaniju, SSSR, Jugoslaviju... Ekvivalent tome bio bi napad Rusije na barem još nekoliko zemalja, a našlo bi ih se i (još uvijek) izvan NATO pakta ako je cilj izbjeći odmazdu kolektivne obrane. Iz te perspektive komparacija propada, a ako je pak točna onda govorimo o ruskom imperijalizmu koji je nevjerojatno snažno precijenio svoje mogućnosti jer ovim tempom bi im trebalo jako puno godina, desetljeća možda, samo da se vrate natrag na okvire SSSR-a, kamoli Varšavskog pakta, da ne govorimo o nečem širem.

Ruski pak službeni narativ za početak rata je do te mjere ugušen potrebom za vlastitu ratnu propagandu da ga se uopće ne može na ozbiljan način ni razmatrati. Baš kao što i anti-ruska strana odmah poseže za komparacijom s Hitlerom i nacizmom, istu stvar čine i Rusi ističući kako je cilj invazije "de-nacifikacija Ukrajine". To nam pokazuje do koje mjere su obje sukobljene strane zapravo ideološki potrošene i zapravo "bez ideje".

Ako pak tražimo stvarni povod za ruski napad, može ih biti više, ali recimo da su dva dominantna - ili je to reakcija na ukrajinske kontinuirane udare na Donjeck i Lugansk, odnosno činjenica da se Kijev jednostavno nije mirio s ishodom u kojem gubi kontrolu nad ovim regijama (iako se zapravo u neku ruku obvezao na to prihvaćanjem sporazuma Minska II).

Drugi povod, koji je možda posve isprepleten s prvim, je mogućnost da bi Ukrajina mogla ući u NATO pakt. Jer sve post-majdanske vlasti bile su vrlo pro-zapadne, ali dolazak Zelenskog predstavljao je jedan novi trenutak u kronologiji te rusko-ukrajinske napetosti. Zelenski je na vlast došao kao akter koji se brzo pokazao opasnim zbog činjenice da je kampanju vodio obećavajući mir i suradnju, okončanje sukoba, da bi uskoro počeo odobravati gomilanje vojnih snaga na istoku pripremajući se za "vojno rješenje".

Realno gledajući, ruski napad je kombinacija želje da se spriječi gubitak kontrole nad Donbasom i popriličnog (i opravdanog) ruskog straha da bi Ukrajina mogla postati NATO članica. Nakon što je Putin u jesen 2021. eksplicitno, zapravo ultimatumom, zatražio da se i Ukrajina i NATO (dakle: SAD) odreknu takvih ideja, i nakon što je odbijen, rat je bio gotovo neminovan.

To i dalje ne znači da je rat bio "jedini ishod". Moskva je imala alternative, kao što uvijek i postoje alternative kad govorimo o ratu. Mogla je, ako je već planirala, vojno intervenirati u vidu obrane Donbasa, odnosno tek nakon što eventualno krene ukrajinska ofenziva na Donjeck i Lugansk. Mnogi bi i dalje to nazvali ruskom agresijom na Ukrajinu, ali bi kontekst bio vrlo drugačiji!

Nažalost u Rusiji su prevladali jastrebovi, a vrijeme će pokazati jesu li namamljeni u klopku.

U svakom slučaju, nakon što je rat jednom izbio, znajući do koje mjere ovo može biti opasno i po Europu i svijet, sve je trebalo učiniti da ga se, što je moguće prije, zaustavi.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.