Teško je izbrojati koliko puta su turski predsjednik Erdogan i njegovi visoki dužnosnici u zadnjih nekoliko tjedana i mjeseci poručili kako je nabava ruskog S-400 sustava "gotova stvar" - takve izjave daju se na gotovo svakodnevnoj bazi, ali činjenica je da nitko od relevantnih aktera ne vjeruje potpuno u njih - ni Amerikanci, ni Rusi, a vjerojatno ni Turci.
Kao prvo, da je nabava ruskog S-400 "gotova stvar" ne bi SAD toliko vršio daljnji pritisak na Ankaru. Činjenica da se pritisak stalno povećava nam govori o tome što Amerikanci stvarno misle. A što misle? Misle da se turska nabava ruskog protuzračnog sustava još uvijek itekako može zaustaviti, samo je pitanje do koje mjere će morati ići s pritiskom. Za sada su to još neslužbene informacije, ali ih je mnogo koje ukazuju na to da je SAD zapravo ovih dana Turskoj dao ultimatum - imaju do kraja prvog tjedna idućeg mjeseca ne samo da odustanu od kupnje ruskog sustava već da potvrde kupnju njihovog, odnosno Patriot raketnih sustava u proizvodnji američke kompanije Raytheon. U slučaju da Turska ustraje u svom naumu i ne poklekne pod američkim pritiskom uslijedit će posljedice - izbacivanje iz F-35 programa, a možda i još neke dodatne sankcije.
Naravno, Erdogan ovu partiju igra kao partiju pokera - svjestan je da SAD zapravo "nema ništa" od toga da Turskoj uskrati F-35 vojne zrakoplove, samo velike gubitke, da ni ne spominjemo mogućnost da bi Turska u tom slučaju mogla dodatno se okrenuti Rusiji te nabaviti njihove vojne zrakoplove najnovije generacije (o tome smo već pisali u jednom od prethodnih tekstova, vidi: Ako ruski plan uspije Turska će dobiti Su-57, ne F-35, a to mijenja i globalnu ravnotežu snaga).
Ova igra na blefove između SAD-a i Turske nastavit će se još neko vrijeme, još najmanje dva tjedna koliko traje neslužbeni američki ultimatum, a vjerojatno i duže, no što u to vrijeme radi Rusija? Je li Rusija zadovoljna činjenicom da Turska svakog dana ističe kako je kupnja S-400 "gotova stvar"? Nipošto - pa nije ovo poslovanje s jednom Bjelorusijom ili Venezuelom, govorimo o jednoj od moćnijih NATO članica koja, bez obzira na trenutačne pojedine "nekompatibilnosti" između Erdogana i Zapada, može jako brzo se dogovoriti sa svojim partnerima iz vojne alijanse. Ne, Rusija ne sjedi mirno i ne čeka srpanj, kada bi se S-400 navodno trebao pojaviti u Turskoj, skrštenih ruku. Što onda čini? Svakako puno toga, a dio tog djelovanja vjerojatno upravo gledamo u Siriji.
Zašto je Rusija podržala aktualnu ofenzivu sirijske vojske? Ne samo da ju je podržala već joj se i pridružila - izvori navode kako dobar dio bombardiranja Idliba iz zraka provode upravo ruske zračne snage. Udarac na Idlib je slanje poruke Erdoganu, pritisak na njega s ruske strane. Naime, imajući u vidu okolnosti u Siriji teško je vjerovati da je ovu ofenzivu Sirija pokrenula na svoju ruku, odobrenje, ako ne i poticaj, morao je stići iz pravca Moskve.
Udarom na Idlib Rusija poručuje Turskoj da bi, ako se počnu kolebati pod američkim pritiskom, mogli izgubiti svoje ambicije u Siriji, a iste za Erdogana nisu samo osvajačke naravi (iako je očito da ima i toga) već i sigurnosne. Ne treba ni na trenutak zaboraviti što je Turska pod Erdoganom učinila Siriji - kada je riječ o podupiranju ekstremista vjerojatno su napravili više nego svi drugi sirijski vanjski neprijatelji zajedno (naročito u periodu kada su isti polako počeli odustajati od ideje da će se Assada srušiti silom). Imajući to u vidu jasno je da Damask gaji želju za osvetom protiv Erdogana, a to mogu i provesti u stvarnost na način da - naročito ako se Amerikanci ipak povuku - počnu ponovno snažnije podupirati kurdski YPG što će neminovno rezultirati destabilizirajuće po jug i jugoistok Turske (nešto što Erdoganu nikako ne treba, naročito sada kada je njegova izborna moć u Turskoj počela slabiti).
Taj scenarij je svakako realan - Sirija pritom ne bi bila prva "vreća za napucavanje" koja je počela uzvraćati udarac, dovoljno je vidjeti što Houthiji ovih dana rade Saudijskoj Arabiji, agresoru koji im uništava zemlju još od početka 2015.
Rusi su mogli bez problema držati sirijsku vojsku na adekvatnoj udaljenosti od Idliba, držeći se kontroverznog Erdogan-Putin sporazuma od prošle jeseni. Napad na Idlib dakako nije samo napad na pro-turske snage, to je u konačnici napad i na tursku vojsku (iako ista tamo nema što tražiti). Nema sumnje da Rusija Erdoganu ovim putem šalje jednu vrlo strogu poruku te se u isto vrijeme ponovno ocrtava čudan, pragmatičan i još uvijek nedorečen odnos između Rusije i Turske. Podsjetimo na to kako je Turska tijekom ovog rata u Siriji srušila jedan ruski vojni zrakoplov - Moskva je na kraju prešla preko toga (iako je za vrijeme krize Putin poručio kako je Turska Rusiji "zabila nož u leđa"), zašto? Ne iz prijateljstva već zbog nekih većih interesa koje je imala u vidu, a ti interesi se sada nalaze pred ostvarenjem.
Svima je jasno - naročito Ankari, Moskvi i Washingtonu - da S-400 nije kraj već početak. Zato Rusija toliko snažno želi realizaciju toga, SAD sprečavanje, a Turska pak ima iluziju da će moći sjediti između dvije vatre bez da je ijedna opeče (Erdogan nije Tito). Ipak, o jednom "željeznom stroju" sada ovisi daljnje političko svrstavanje Turske, ali i budućnost ratom još uvijek zahvaćene Sirije, čak i više nego se to na prvu čini. Realno gledajući za Siriju bi bilo najbolje da rusko-turski dogovor za S-400 propadne jer, čini se, tek tada će Moskva stvarno dati sva zelena svjetla za oslobađanje Idliba.
Što bi bilo najbolje za Tursku? Teško je reći - ta ideja jačeg pragmatičnog povezivanja s Rusijom Turskoj predstavlja nekakvu odskočnu dasku prema većoj neovisnosti za kojom žudi već duže vremena. Dakako, znaju da suradnja s Rusijom neće dovesti do baš nekog velikog ruskog utjecaja nad Turskom, ali će biti adekvatna za donošenje odluka mimo američkog odobrenja. No, to je veliki rizik jer SAD situaciju gleda iz jednog sasvim drugog kuta - za njih to nije početak neovisnije Turske već veliki korak naprijed prema moćnijoj i utjecajnijoj Rusiji, a takav razvoj događaja pokušat će spriječiti svim mogućim sredstvima, svakako većim od odbijanja prodaje F-35 vojnih zrakoplova. Erdogan već jest preživio jedan pokušaj državnog udara, a svojim sadašnjim ponašanjem kao da priziva još jedan, ili varijaciju na tu temu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
