Calin Georgescu, "Rumunjski Kennedy", protresao je Europu i ona ga sad jako treba: Dali su mu 1% šanse, a osvojio je prvi krug - kao i svaki pravi populist u kontradikciji je sam sa sobom, ali dok želi kraj rata u Ukrajini realpolitik je prejak

Kada se uzme cijeli popis zapadnih zemalja i onih koje geopolitički gravitiraju prema Zapadu (Japan, Južna Koreja...) mora se reći da postoji kompaktan konsenzus koji se najbolje manifestira u vidu potpore Ukrajini. To je prije svega potvrda iznimnog utjecaja koji ima Washington - i baš zato će biti zanimljivo promatrati koliko će se taj konsenzus održati ukoliko dođe do značajne promjene politike na vrhu SAD-a (dolaskom Trumpa). Ipak, mada rijetko, događaju se "pukotine" unutar širokog saveza. S vremena na vrijeme pojavi se netko tko počinje spominjati "drugačiji put", a to, kako trend pokazuje, izaziva jednu pravu euforiju među glasačima i popriličnu nedoumicu među onima koji kalibriraju barometar javnog mnijenja.

Obično je riječ o kandidatima koji vrlo brzo pokupe etiketu "radikalan" jer, u kontekstu prečeste dvostranačke dominacije kroz sve zemlje zapadnog svijeta, zauzeti drugačiju poziciju po pitanju neke velike teme zaista i jest "radikalno" ili, što je postala popularna medijska oznaka, "krajnje".

Ono što također fascinira je razina čuđenja na takve pojave od strane onih koji smatraju da bi takve pojave trebale biti u praksi nemoguće. Ne čudi stoga da im se kao prvo objašnjenje nameće "strani faktor". Netko se "upleo" u demokratski proces, netko je "sabotirao zdravu demokraciju", jer u "zdravoj demokraciji" nema mjesta za "radikalne" opcije. To upravo ovih dana gledamo i u Americi. Cijeli niz onih "stručnjaka" koji su tvrdili da Trump nema šanse sad uporno, ali slabo, nastoje objasniti kako je moguće da se takvo što dogodilo. Ne bi čudilo da na kraju jednostavno otpišu same birače kao potkapacitirane ili pak nedostojne "zdrave demokracije".

Ovih dana u Hrvatskoj je priveden (i već pušten) ministar zdravstva Vili Beroš. Iako nemamo nimalo namjere baviti se "domaćom močvarom", zanimljivo je skrenuti pozornost na jedan detalj. Po puštanju iz pritvora novinarima se pohvalio da je za vrijeme provodio čitajući knjigu koju "svima preporučuje" - autor je švedski akademik Hans Rosling, a knjiga se zove "Faktologija: Deset razloga zašto pogrešno vidimo svijet i zašto je sve mnogo bolje nego što mislimo".

Vrijedi pročitati, tvrdi Beroš, ali i ako nemate namjeru već iz samog naslova će vam puno toga biti jasno. Uvaženi akademik na krajnje arogantan način pojašnjava neukom puku kako su sve njihove frustracije i strahovi samo iluzija, a krivac su uvelike mediji koji "preuveličavaju" negativne vijesti i stanje svijeta kakvo jest. Da su mediji skloni senzacionalizmu i naglašavanju negativnog kako bi privukli što više čitatelja je svima jasno, ali ekstrem postoji i na drugoj strani. Ta koncepcija da je svijet "bolji nego što mislimo" proizlazi iz vrlo privilegiranog načina gledanja i vrlo pristrane interpretacije podataka. To je kao da kažemo da je čovječanstvu danas znatno bolje jer se životni vijek stalno produžuje, a o kvaliteti tog života ili ne govorimo dovoljno duboko ili je percipiramo krajnje površno. To što skoro svaka osoba u džepu sa sobom nosi pametni telefon (i mijenja ga ekstremno često) teško može biti argument za "bolji život". Štoviše, takav stav uvijek između redaka nosi sugestiju da bi se ljudi jednostavno trebali prestati buniti i pokoriti se sistemu koji im je serviran.

A to je sistem koji funkcionira samo "dok funkcionira". I mobitel u džepu i sve privilegije modernog doba uvijek su na korak do nestanka, recimo ako se osoba razboli i ne može platiti astronomske troškove liječenja, ili pak ako izgubi posao i brzo je put nizbrdo vodi do gubitka krova nad glavom. O općem stanju geopolitičke napetosti i činjenice da je već skoro pa normalna postala rasprava o "Trećem svjetskom ratu" da ni ne govorimo.

Ovo je tek djelomično digresija jer ima i poantu. Povlaštena elita uvjerena je da narod bahato i sebično odbacuje "zdrave demokratske izbore" jer zapravo ne zna koliko mu je dobro. Pritom potvrđuju da o narodu zapravo ne znaju ništa jer ga niti ne vide izvan svog kruga istomišljenika. Onaj pak "običan narod" nije ni sebičan ni bahat nego vrlo jasno osjeća stezanje oko svoje egzistencije, bilo kroz inflaciju, nesigurnost zaposlenja, strašno inzistiranje na beskonačnom povećanju produktivnosti bez adekvatne nagrade i slično. Povrh toga običan narod Europe puno bolje razumije trenutačni rat na istoku kontinenta no što mu se priznaje. Svima je jasno da je to rat koji neminovno dolazi po njih i kad im se pruži prilika, po mogućnosti u vidu glasačkih kutija, itekako će je iskoristiti.

Politički akteri koje sebe proglašavaju disidentima u smislu otklona od dominantne elite nisu nužno pozitivci, štoviše, nerijetko su to političari koji "u paketu" osim dobrog donose i kojekakve negativne aspekte. Zapravo ići kao disident u ovom trenutku jedini je način da se provuku i neke politike koje u "normalnim vremenima" ne bi bile odobrene. U neki slučajevima ovo su povijesne prilike za desničarske stranke i pokrete koji inače ne bi imali velike šanse, primjerice AfD u Njemačkoj, FPO u Austriji i sl.

No, ponekad će se nekoga nazvati "ekstremnim" i samim time što se protivi dominantnom narativu, što bi mogao biti slučaj u vezi jednog imena koje se početkom ovog tjedna proučulo Europom i šire.

U nedjelju je održan prvi krug predsjedničkih izbora u Rumunjskoj, geostrateški vrlo važnoj zemlji koja graniči s Ukrajinom, ima oko 200 km crnomorske obale te je ključni NATO akter u slanju oružja za Ukrajinu, ali i "baza" u slučaju veće ratne eskalacije. Ukratko - Rumunjska je esencijalna za ovaj rat, poput Poljske, i ako se želi nastaviti s ratnim status quo Rumunjska mora ostati u aktualnom političkom izdanju. No, možda ne ostane.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.